Danas 21. obljetnica pogibije Tihomira Mišića

Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda - zapisao je Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja , o Tihomiru Mišiću.
Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu splasnula ni toliko godina poslije, a prije nekog vremena na lice mjesta se vratio svjedok - general-bojnika Slavka Puljića, koji od toga 16. svibnja 1992. nije kročio u mostarski Stari grad.

- S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao - progovorio je oživljenim sjećanjima. General Puljić je zamjenik načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, a u to je vrijeme bio načelnik pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar, prebjegao iz JNA s činom satnika. U poslagivanju obrane grada, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne, te Mostarskoga bataljuna s druge strane - prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u stožer na kampusu, došli Tiho, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a. Treća je nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Mostarski bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bio raspoređen od Staroga mosta do Stotine.

- Nepovjerenje u bataljun baziralo se na spoju s Četvrtom bojnom. Momci su držali odstupnicu neprijatelju, bez sigurne sveze sa susjednom postrojbom. Na spoju nije bilo zajedničkih položaja. Četvrta je zadnje oružje garonju imala odmah pokraj Staroga mosta. Tiho je zatražio obilazak crte spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zgradu Vranice - prisjeća se general, dodajući da je Arif tajnovito došao u Mostar i postao zapovjednik postrojbe, što je izazvalo sumnje čak i u stožeru.
- Pašalić nam je na zemljovidu pokazao položaje, ali je Tiho ustrajao u traženju obilaska. Bio je nevjerojatno temperamentan, ponosit, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif i ja otišli do zgrade Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika Milenka Leventića, a momke je oduševio Tihin dolazak - govori Puljić za večernji list. Otuda su, zajedno s Leventićem, prošli kroz hotel Ružu do kožare i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

- Krenuli smo prema položajima Mostarskoga bataljuna očekujući da smo najavljeni, jer smo pošli iz njihova zapovjedništva - osvrnuo se Puljić na čudan propust vojno iskusnoga Pašalića. Pognuti su, jedan za drugim, pretrčavali mostić na Jusovini i izbili na proširenje obasjano jakom mjesečinom. Tada je tišinu zaglušio pucanj i svatko se bacao gdje je stignuo. Opaljeno je nekoliko rafala s otvorenog prozora na prvom katu kuće, otkuda je strojnica gledala na položaje Četvrte bojne, umjesto na srpske linije.

- Ne pucajte! Poginu nam Tiho! Prekinite paljbu! Naši smo! - sjeća se Puljić vike, kazujući kako je Tiho pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom poštrapan sačmom po cijelom tijelu, a onda je uslijedio i smrtonosni rafal iz kalašnjikova. Mrtvoj se straži zaglavila teška strojnica, inače bi pokosili čitav zapovjedni kadar.

- Dragi Mišiću Tiho je izdahnuo na rukama. Pripadnici bataljuna počeli su izlaziti iz tih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je ustanovila smrt. Tihino smo tijelo prevezli do stožera, a Dragu je zapala teška zadaća javiti Tihinu ocu Mladenu i njegovim vojnicima. Uspjeli smo spriječiti tenzije koje bi sigurno ugrozile obranu grada - kazuje Puljić, priznajući kako je čuo brojna nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz da Tihina smrt nije bila slučajna.

- Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenom ubojstvu, u dogovoru s Arifom, ali je činjenica da je i on bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a odrađeni su mnogi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. Jedno je sigurno, da su Ludvig Pavlović, Tvrtko Miloš, Božan Šimović i Tihomir Mišič ostali živi, daljnji tijek rata bio bi znatno drukčiji, a do nekih nemilih događaja ne bi nikada došlo - zaključuje Puljić.

Arif Pašalić u izvješću od 17. svibnja 1992. piše da ih je crtom vodio vodič Hamo, zvani Moha Husković te kako je pucano s položaja 3. čete Mostarskoga bataljuna, čiji je zapovjednik Muharem Dugalić pismeno potvrdio zaglavljenje strojnice, a kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje punkta i loš rad vodiča.

Bojnik Jasmin Jaganjac, zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostara, nakon Tihine smrti, 25. svibnja 1992. Četvrtu bojnu je preimenovao u Četvrtu bojnu Tihomira Mišića, a njegovo je ime nosila i vojarna u Sjevernom logoru sve do 1993. kada je izbio hrvatsko-muslimanski rat u Mostaru. Puljić kaže da je Pašalić radio protiv Hrvata i prije izbijanja rata 1993.

Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja griješi navodeći bojnika Jasmina Jaganjca kao zapovjednika Općinskoga stožera Mostar u trenutku Tihine smrti. Jaganjac je na to mjesto došao tek nekoliko dana kasnije, a tada je zapovjednik bio brigadir Petar Zelenika koji je 18. svibnja 1992. zapovjedio istragu protivu Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džemila Berberovića i Hame Huskovića iz 3. čete Samostalnog bataljuna, zbog pogibije bojnika Tihomira Mišića.

U Spomenici poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane stoji da je Tihomir Mišić rođen 25. lipnja 1958. u Ljutom Docu, gdje je pokopan. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj. Pristupio je HVO-u 18. rujna 1991., zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, posthumno promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Danas trg u Mostaru na Balinovcu nosi njegovo ime.

Predstavnici Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HRHB Mostar i Udruge organizatora otpora HVO-a u BiH položit će danas vijence i upaliti svijeće na njegovo grob u Ljutom Docu.

HERCEGOVINA.info