Bez vida, struje, grijanja i novca živi tri godine u centru Mostara

Nakon silnih molbi za pomoć na svim relevantnim adresama rodnog Mostara klonuo je duhom i potpuno izgubio nadu u svaki vid pravde. Iako je slučaj poznat svim relevantnim osobama koje unatoč silnim molbama nisu reagirale, nevjesta i sin odlučili su zatražiti našu pomoć i tužnu priču punu apsurda podijeliti s javnošću.

Tri godine bez struje

Prizor ambijenta već na samom ulasku u njegov dom bio je jeziv. Miris vlage oronulih zidova ispunjavao je cijelu prostoriju. Akumulator na koji je spojena žarulja, stari trošni namještaj, i peć na drva, bez ikakvih zaliha i kante postavljenje radi prokišnjavanja krova koji nitko ne popravlja, govorili su sami za sebe. Tu svoj tužni život provodi Zoran koji je izgubio vid radeći na crno kako bi prehranio obitelj. Nakon izgubljenog posla u Sokolu, koji je uslijedio raspadom tvrtke, s neadekvatnom opremom radio je kao varilac kome je god trebalo i nije se štedio. Međutim, zla sudbina ga pogodi gubitkom vida tako da je ostao bez mogućnosti ikakve zarade, a mirovinu nije mogao ostvariti jer mu doprinosi u spomenutoj tvrtci nisu bili uredno uplaćivani, tako da je na samom terenu u borbi za opstanak postao socijalnim slučajem bez ikakve nade.

Međutim, vjerovao je da će biti bolje i da će se vid vratiti, ali kako nije imao zdravstveno osiguranje i nije se adekvatno liječio, sve je bivalo gore, tako da je sada skoro slijep čovjek. U tom razdoblju su se nagomilali dugovi za struju koja je zbog neplaćanja isključena i tako do dana današnjeg, jer nije nikad ostvario nikakav izvor prihoda, a sin i nevjesta sa svojih troje djece, od kojih dvoje ide u školu, nisu iznos od 900 maraka mogli platiti. Pomagali su koliko je bilo u njihovoj moći, ali nedovoljno da bi mu osigurali život dostojan čovjeka.

Njegov sin Saša, koji je s petnaest godina otišao u rat, vojni je invalid koji boluje od PTSP-a i mnogo sredstava troši na lijekove, a nevjesta Danijela radi u smjenama i pored odgoja troje djece još se brine o teško bolesnoj majci.

Zoran se godinama muči svojom zamršenom papirologijom ostvariti mirovinu, ali bez uspjeha, jer kako kaže, bez novaca se ne može ništa. Čak i u Centru za socijalni rad su mu rekli da treba ići na vještačenje invalidnosti koje se plaća 90 maraka, ali ni to nije jamstvo da će ostvariti prava, jer kako su mu objasnili, i kod njih su pooštrena prava zato što Gradska uprava Mostara ne izmiruje svoje obveze prema njima.

Nema nikakva primanja

Tako su ga, kaže, uputili u Gradsku upravu Mostar od kuda je opet vraćen u Centar za socijalni rad i tako se cijela priča vrtjela u krug, da nije bio ni svjestan koliko je sve to apsurdno, jer je morao za svaki dokument platiti neki iznos, a na kraju nije dobio apsolutno ništa osim dodatnih bolesti koje ne može niti liječiti jer pravo na zdravstveno osiguranje još nije ostvario.

- Da mi nije djece, ja bih davno umro od gladi ili hladnoće. Nemam ostvarena apsolutno nikakva primanja, a nisam u mogućnosti niti zaraditi. Nevjesta mi svaki dan donese hranu, a sin mi nađe paleta pa donese za naložiti. Ja sam apsolutno nemoćan čovjek i više nemam volje ni za život, jer vidim da sam na teret sinu i njegovoj obitelji koja i onako jedva sastavlja kraj s krajem, kroz suze će Zoran kojem se strah od zime u kosti uvukao već davno.

Sin Saša jedva prehranjuje obitelj

- Ne znam što činiti i na koji način se sada boriti za prava svog oca. Naprosto se bojim da ne napravim neku glupost, a znam da time opet nisam dobio ništa ,ali više ne mogu podnositi ni ova omalovažavanja, ljutito će Saša. Pitam se gdje je pravda da sam ja kao ratni vojni invalid i dobrovoljac Domovinskog rata, koji je pušku uzeo s 15 godina, sada primoran nemoćno gledati svoga oca u neljudskim uvjetima života.

-Pa zašto sam se ja borio! Djecu jedva prehranjujem, a ocu ne mogu pomoći. Odgovorne osobe za čiju sam se slobodu ja borio sve ovo znaju, a još nikada nije nitko došao vidjeti je li taj čovjek živ, a o pružanju pomoći da ne govorim, oštro će vidno nezadovoljan Saša.

(Dnevni List)