Zašto (ne) Međugorje?

Ni teolozi nizu pošteđeni pitanja vjerničke znatiželje događa li se ondje nešto posebno. Možda više od ostalih, teolozi se na takvim mjestima u sebi „bore" sa znanjem, disciplinom, poslušnošću hijerarhiji, osobnim životom i Bogom koji, i kad šuti, puno govori. Mnogi su me pitali što mislim o međugorskim ukazanjima? No, ne smatram se pozvanom suditi jesu li ona stvarna i kojem redu pripadaju. Zapravo, s njima moja vjera niti ne raste niti ne pada. Čekam mišljenje Svetog Oca koji će o tome dati zadnju riječ kad za to dođe vrijeme. Ovdje želim dati taj traženi odgovor što mislim kroz svjedočanstvo za Krista koji je i u Međugorju, kao i u svim euharistijama na svijetu jedan jedini, stvarno prisutan, toliko jak da bez riječi protrese i dušu i misli. Međugorje me privuklo kao mjesto u meni dragoj BiH, kao jedna drugačija stvarnost od zagrebačke rutine. Ponekad je potrebno otići u drugi kraj, odmaknuti se od svakodnevice da se misli stišaju i da duša malo predahne.

Malo ugođaja
Ako zanemarim činjenicu da sam i na doček Nove godine stigla zadnji tren, i da mi je taj 31. prosinca sam po sebi bio rastresen do polaska, zaista mogu biti zadovoljna što je put od Zagreba preko Zadra do Međugorja bio ugodan i bez poteškoća. Iako sam se raspitivala tko i što organizira u Međugorju za doček, te dobivala odgovor da nema ništa posebno osim euharistijskog klanjanja i mise, tek vlastitim očima uvjerila sam se da to „ništa posebno" privlači tisuće hodočasnika, ali i domaćih vjernika u ovu posebnu hercegovačku duhovnu oazu. Među najbrojnijima bili su Talijani, a mnogi od vjernika do crkve su dolazili u pravoj zimskoj opremi: kaputima, skafanderima, šalovima, omotani dekama. Na prvi pogled nisam znala zašto takav odjevni stil, osobito ovo s dekama, pogotovo što večer nije bila odviše hladna (u odnosu za zagrebačke minuse ispod nule). U crkvu su odavno ušli oni najbrži, a okolni prostor sa klupama i sjedalicama za više tisuća ljudi ispunili su ovi zimski obučeni. Od 22.00 sata počelo je euharistijsko klanjanje koje je za vjernike izvan crkve bilo dostupno putem videozida. No, i oni koji taj „zid" nisu vidjeli, u miru, tišini, dubokoj poniznosti i dostojanstvu bdjeli su sa živim Isusom Kristom. (S obzirom na provedena dva, tri ili čak više sati na otvorenom, postaje shvatljivo zašto je bila potrebna i ova spomenuta „zimska oprema.")

Međugorska ekskluziva ili svakodnevni Isus?

Kad dolazim na klanjanje, uvijek me nosi čežnja za Božjim licem, pa je tako bilo i ove noći. Tijekom više od sat vremena nisam ni čula ni vidjela ništa, novinarski rečeno, spektakularno i ekskluzivno, iako se nekoliko dana prije kraja godine prenosila poruka o Gospi s Isusom u naručju koji je progovorio poručujući da je On mir naš i da slušamo Njegove zapovijedi. No, taj sadržaj poznat nam je iz Evanđelja, tako da u tim riječima nije bilo ništa novo. Ali ono što je te noći u Međugorju bilo snažno je tišina koja je obasjana mjesečevim sjajem zagrlila međugorsku crkvu. Dolazila je iz pogleda u Presveto. Meditacije su bile jednostavne, višejezične. U njima su sabrane zahvale za 2012., molitve za Novu godinu, za obraćenje srca i vršenje Božjih zapovijedi. Bilo je to malo riječi, ali u njima su se našli životi svih klanjatelja, molitelja, tražitelja Božjega lica. Za vrijeme klanjanja sa strane, u ispovjedaonicama, mnogi su te noći slavili i Sakrament pomirenja. Divan je to osjećaj pomiren s Bogom završiti Staru i početi Novu godinu. Ispovjednici na više jezika bili su na raspolaganju vjernicima svih životnih dobi. Slavlje kajanja, želje za promjenom, slavlje novosti života! I Euharistija koja je počela u 23.20 bila je uobičajena, s božićnim elementima, a opet posebna. Dok su nas sa svih strana okruživale različite vatrometne kreacije, pozornost vjernika nije se dala „skrenuti" s oltara prema nebu. U središtu je bilo lomljenje Riječi i Kruha! I sam čin pretvorbe točno u ponoć dojmljiv je trenutak. Dok cijeli svijet doživljava taj prijelaz stare u Novu godinu kao jednu eksploziju svjetlećih naprava, pucnjave, šampanjca, poljubaca, zagrljaja, kod nas sudionika misnoga slavlja izostao je takav znak slavlja. U buci vatrometa okolnih ulica, prostor misnoga slavlja ostao je netaknuto sabran i usmjeren na Krista s kojim sve počinje i sve završava. Svatko od nas donio je na ovaj oltar svoj život s brojnim dragim licima, molitvama, čežnjama, nadanjima. Krist je primio taj dar srca i svojom stvarnom prisutnošću okrenuo je stranicu na 2013. godinu. U Njemu leži istinski razlog radosti i On je i te noći bio naša glavna Zvijezda koja donosi novost.

Što je međugorsko čudo?

Tisuće vjernika koji su bez ikakvog posebnog poziva došli na ovakav način slaviti početak Nove godine, ne tražeći nikakav spektakl, stotine onih koji su se upravo te noći ispovijedili, neki i nakon puno godina - nije li to pravo čudo? Nedavno sam čitala svjedočanstvo o bračnom paru iz Italije koji je s bolesnom dječicom stigao u Međugorje izmoliti čudo ozdravljenja. Nisu doživjeli Gospino obraćanje, štoviše i nakon odlaska na Križevac i Podbrdo ništa im se nije dogodilo. Kad se otac požalio svećeniku da mole za ozdravljenje, ovaj mu je samo rekao: „Pođi, ispovijedi se." Naravno da ocu tada ništa nije bilo jasno. On je tražio znak za svoje dijete, a svećenik ga je slao u ispovjedaonicu. No, život se toj obitelji promijenio upravo nakon te ispovijedi. Otac se godinama nije ispovijedao, a na duši je nosio velike rane i teške grijehe. Tek nakon ispovijedi dogodilo se čudo. Zdravlje njegove dijece krenulo je na bolje. Ali za oca je to bio vanjski znak čudesnog susreta s Kristom koji je on proživio u Sakramentu pomirenja. To je bilo njegovo stvarno čudo! Ne zaboravimo da Krist stoji kraj nas u Sakramentu pomirenja, i to ne tek usput, već kao onaj koji otvara srce, liječi ga svojim Milosrđem i podiže svojom Ljubavlju s križa. Putem do Međugorja slušala sam i svjedočanstvo mladog bračnog para koji se upoznao na putu u Međugorje. Iako žive u Italiji, u ne odviše udaljenim mjestima, ondje se nikada nisu susreli sve do trenutka kada su, svaki sa svojom grupom, putovali na hodočašće u Međugorje. Susret se dogodio na trajektu, za vrijeme misnoga slavlja. Tako su se upoznali i nakon nekoliko godina vjenčali. Susreti s Bogom u sakramentima i susreti ljudi međusobno, najsnažnija su poruka Međugorja. Mnogi će pitati zašto nam se takve promjene i posebni doživljaji ne dogode u župi u kojoj smo svakodnevno ili svake nedjelje? Razlog je vrlo jednostavan. Kada odlazimo iz svoje župe na neko hodočašće - u Međugorje ili gdje drugdje - obuzme nas drugačije raspoloženje, napravimo jedan odmak iz rutine, misli usmjerimo na odredište, a sve drugo može čekati. Već takvim pristupom stvaramo preduvjete za duhovni doživljaj. Radi se o psihološkom učinku koji otvara vrata određenoj novosti.

A gdje je Gospa?

Marija je Majka koja nas vodi svome Sinu. A On je najprisutniji u euharistiji. I kad nas doprati do misnoga slavlja, predaje nas u Njegove ruke, jer On je i Njezino i naše središte. Tražiti Gospu zbog Nje same, mislim da nije niti Njezina želja, jer Ona je sva bila predana svome Sinu. Privatne objave ne obvezuju sve do trenutka kada svoj stav o tome donese Sveti Otac. No, ono što nas kao vjernike obvezuje već stoljećima je poznato, a zapisano je u Pismu i Predaji Crkve, protumačeno Učiteljstvom Crkve. Meni osobno, i vjernički i teološki, još uvijek je veliki izazov i čudo Božje Milosti i Marijine otvorenosti kada je ona Bogu rekla: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1,38). Još uvijek me protresu Njezine riječi na svadbi u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite!" (Iv 2,5). I te dvije spomenute rečenice dovoljne su za studiranje cijeloga života, jer upravo na njima polažemo ili padamo u svojoj vjeri. I te dvije rečenice nosim sa sobom i u 2013. godini!

Laudato.hr