Snagu brenda Međugorja nema nijedna hrvatska destinacija!
Predgrađe Dubrovnika
Većina nas koji smo privilegirani živjeti u blizini Međugorja često i nije svjesna snage ovog fenomena. Nekako nam se čini normalnim da milijuni ljudi iz cijeloga svijeta, svih naroda i rasa, bez predaha dolaze u ovo malo hercegovačko mjesto tražeći duhovno ispunjenje. Obično počnemo ozbiljnije razmišljati o snazi te međugorske priče tek kad otputujemo daleko od domovine i kad nas netko, potpuno neočekivano, iznenadi svojim izvrsnim poznavanjem Međugorja iako nisu sigurni je li smješteno u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Upravo zbog povezanosti Međugorja s hrvatskim narodom, sjećamo se kako je ovo svetište bilo odličan adut početkom devedesetih kad se trebalo izboriti za međunarodnu pozornost i pomoć u obrani od agresije. O tome svjedoči i zanimljiv zapis dr. Vladimira Petera Gossa u knjizi Washingtonska fronta, gdje govori o informativnom ratu protiv velikosrpske propagande 1991. u SAD-u. Veliki obol hrvatskim nastojanjima tada je dao američki poduzetnik norveškog podrijetla Jack Arnissen, i to isključivo zbog Međugorja, u kojem je bio sedam puta. Goss piše kako je kao Amerikanac čuo za napade blizu Zagreba, ali priznao je kako nema pojma gdje je taj grad jer, kad god bi išao u Međugorje, letio bi do Dubrovnika, a onda autobusom u Međugorje. Dubrovnik je za njega bilo svojevrsno predgrađe Međugorja pa se detaljno raspitivao i za raketiranje tog povijesnog grada. I kako piše Goss, izvan linije Međugorje - Dubrovnik, za Arnissena nije bilo Hrvatske, ali ga je očito nešto tjeralo da pomogne Hrvatima. A on je bio tek jedan od oko šest milijuna dobro umreženih američkih prijatelja Međugorja koji su barem jednom boravili u ovom svetištu te nastojali trajno ostati povezani s njime. U američkom Kongresu ih je predstavljao utjecajni Christopher Smith, a imali su svoje odsjeke diljem Amerike.
Ne treba im reklama
Koliko je Međugorje utjecalo na mnogobrojne druge poznate i nepoznate prijatelje ovog svetišta diljem svijeta, da se bore za istinu i da čine više dobra, teško ćemo saznati. Ali nam je sasvim jasno da je Međugorje postalo univerzalni brend, koji već desetljećima nadilazi granice šireći mir i dobro te potičući ljude da nešto promijene u svome životu. Mnogi su pokušali u međugorskom fenomenu tražiti čudo, senzaciju, pa i skandal. Međutim, međugorski fenomen osvojio je medije, javnost i srca milijuna ljudi diljem svijeta ponajviše svojom jednostavnošću. Tiho, bez velikih komunikacijskih strategija, promotivnih kampanja i reklama. Poruka se širila od usta do usta, iz zemlje u zemlju, iz medija u medij. O snazi Međugorja svjedočile su sudbine, a ljudska svjedočanstva, obraćenja i životne promjene su ipak najsnažnija preporuka. Poznato je kako sve više ljudi u suvremeno doba traga za duhovnim ispunjenjem, mirom, misterijem, zdravljem... U doba velikih stresova i duševnih nemira ljudi ovdje pronalaze duhovni mir, nadu i utjehu. Malo je mjesta u svijetu koja to mogu ponuditi, unatoč sve atraktivnijim wellnessima, sadržajima za opuštanje i egzotičnim bjegovima od užurbane stvarnosti. O promjeni životnih nazora u Međugorju svjedoče tisuće životnih priča i sudbina, među kojima su i ona poznata imena poput glumca Jima Caviezela, trenera Roberta Mancinija ili nogometne zvijezde Lionela Messija. Poznato je da je, zahvaljujući Međugorju, britanski premijer Tony Blair prešao na katoličku vjeru... Jasno, nisu svi koji dolaze u Međugorje hodočasnici. Mnogo je i radoznalih. Nije tajna da mnogi turisti svoj posjet tom hercegovačkom mjestu usklađuju s ljetovanjem na Jadranu, a da dubrovačka i splitska zračna luka za velik broj svojih putnika mogu zahvaliti upravo međugorskim hodočasnicima.
Svejdeno, znamo koliko treba uložiti truda, znanja i novca da bismo od neke destinacije stvorili brend koji će privlačiti milijune posjetitelja, turista... Čak i uz najbolje izveden proces brendiranja, pojedine destinacije brzo postanu popularne, ali isto tako brzo padnu u prosječnost, pa i zaborav, jer im ponestane atrakcija, zanimljivosti, priča... Međugorje traje tri desetljeća i privlači sve više ljudi. Da je posrijedi neka manipulacija, vjerojatno bi davno bila razotkrivena ili bi postala dosadna. Ono je postalo brend, čak i uz nesnalaženje pa i poneku šlampavost domaćina. Njemu ne treba reklama ni luksuz. Međugorje nameće neke sasvim drugačije trendove, koji se kose sa svim pravilima brendiranja, koje je nemoguće kopirati. Svijetom pronosi priču o snazi vjere, a svima nama u njegovoj blizini otvara vrata svijeta i daruje pozornost kakvu je teško umjetno proizvesti. Moramo biti iskreni i priznati da to i nismo baš zaslužili i da godinama ne znamo opravdati taj dar s Neba.
Isto tako, oni koji žive u ovom mjestu mogli bi se puno mudrije i odgovornije odnositi prema tom blagoslovljenom komadiću hercegovačkog tla, posebice po pitanju komercijalizacije, infrastrukture, urbanizma, arhitekture, ekologije... Zamislite kako bi Međugorje izgledalo da se slučajno nalazi u Italiji ili SAD-u, odakle ionako dolazi najviše hodočasnika!
Za Večernji piše: dr. sc. Božo Skoko