Samo s krunicom i osobnom u ruci pješačio 230 kilometara do Međugorja

Put je protekao, sve u svemu, dobro. Bilo je trenutaka teških, ali Bogu hvala, izdržao sam. Rekao sam Isuse, ne znam kako, ali uzdam se u tvoju providnost", rekao je Valentino za Radio Mir Međugorje.

Prvi dan je spavao u Kninu ispred crkve.

Drugi dan je putovao sve dok nije pala noć. Mislio je, kaže, da ću cijelu noć moći pješačiti, ali je počelo nevrijeme...

"Došao sam do jedne obitelji i pitao za prespavati, no rekli su kako nema mjesta. Zatim me čovjek odvezao do kafića i tu sam pitao bi li me mogao itko primiti, no nitko se nije javio. Na kraju mi je vlasnik kafića rekao da mogu prespavati ispred kafića. Tada sam bio umoran, noge su me boljele i pitao sam se kako ću ujutro nastaviti put. No sutra, žuljevi, kao da su čudom nestali. Treći dan sam došao do iza Trilja, i poslije nije bilo poteškoća", krekao je Radaš.

Kaže da je prošle godine prvi put bio u Međugorju i tada je osjetio veliku milost. Taj osjećaj ga je pratio dugo i osjetio je u svom srcu potrebu da dođe pješke.

"Potakle su me Isusove riječi kada je svojim apostolima rekao kad kreću na put da ne uzimaju ništa sa sobom. Da se uzdaju u Božju providnost, da se ne brinu tjeskobno...I kažem, idem probat upustit se u tu avanturu s Isusom... Sve što sam ponio bila je Gospina krunica i osobna iskaznica. Ni bocu vode nisam ponio",rekao je za Radio Mir Međugorje.

Kada je stigao u Međugorje, prvo je dodirnuo tlo i prekrstio se.