Pješice iz Zagreba do Međugorja

Hodočašće ljude, napose vjernike još ih čvršće, povezuje s Bogom i više približuje u traženju mira i životnoga smisla. Tako su se iz zagrebačke metropole na hodočašće pješice do župe „Sv. Jakova apostola" u Međugorju nedavno uputili: Josip Jurčević (rođ. 1973. u Đakovu), Krešimir Babić (rođ. 1983. u Zagrebu) te Fran Darrer (rođ. 1991. u Zagrebu).

U trinaest dana trojica Zagrepčana prešli su 480 kilometara, te stigli u Međugorje u noćnim satima.

Iako umorni, neispavani i s mnogo žuljeva, rado su pristali na razgovor i da s drugima podijele svoje nesvakidašnje hodočasničko iskustvo. Josip kao hrvatski branitelj po zanimanju je zaštitar, Krešimir student visoke škole za sigurnost - zaštite na radu, dok je Fran duže vremena radio kao konobar. Josip je bio inicijator ovoga poduhvata preko internet-portala „Putovi milosti", komu su se pridružili Krešimir, Fran i još jedan mladić, koji je kod izlaza iz Zagreba odustao zbog jakih bolova i mučnine.

Produbljenje vjere i pronalaženje smisla

Josip ističe kako od 2001. redovito hodočasti pješice u Mariju Bistricu od kada je pomišljao i na hodočašće u Međugorje, dok je Fran prošle godine u Mariju Bistricu hodočastio biciklom. Svjedoči da je u vidljivim znakovima doživio zov u Međugorje, dok je međutim ove godine planirao ići na more. Krešimir nema nekoga razloga, zašto je krenuo upravo u Međugorje. Prošle godine bio je kod obitelji Perković u Donjim Vinjanima, kada je išao na hodočašće pješice. Poslije je želio to učiniti i iz Zagreba, što je prihvatio kao fizički i duhovni izazov. Kroz život je shvatio, kako je ono što je doživljavao kroz zabave isprazno. Fran svjedoči da do svoje 21. godine nije doživio iskreni smijeh, ali je želio poraditi na produbljenju vjere i pronalaženju životnoga smisla.

Doživljaj malenosti pred nebom i svemirom

Josip kao motiv ovoga hodočašća, iznosi opće i osobne nakane. Krešimirov razlog hodočašća je hodom slaviti Boga i zahvaliti Gospi, što mu se počeo mijenjati život. Fran kao najmlađi među njima, želi na ovakav način otkriti budući poziv i Božju volju u svojemu životu. Nakon Mise, ispovijedi i pričesti u crkvi „Sveta Mati slobode" na zagrebačkom Jarunu, krenuli su put Jastrebarskoga gdje su prvi put prenoćili. Pod vedrim nebom uz promatranje zvijezda u vrećama za spavanje, imali su lijep osjećaj slobode uz doživljaj malenosti pred zvjezdanim nebom i svemirom.

Put ih je dalje vodio prema Karlovcu, dok su odmor pronašli pod drvetom kod obitelji Prstac. To im je bio prvi susret s ljudima, koji su im na putu izlazili ususret. U Hrvatskoj su cijelo vrijeme išli starom magistralnom cestom, preko Slunja, Plitvičkih jezera, Korenice, Udbine, Gračaca, Knina, Sinja, Imotskoga. Putem su nailazili na pravoslavce, koji su im izlazili ususret. Razgovarali su „otvorena srca" i čudili se, govoreći da su „vjernici na svoj način", kojima su ovi mladići svjedočili svoju vjeru. Doživjeli su kako im je Bog htio pokazati, da sve ljude bez razlike treba prihvaćati.

Nevolje kao molitva

U Korenici u Lici počinje padati kiša uz oluju, dok u Slunju dolazi do napetosti i neuroze, zbog vremenskih (ne)prilika. Kabanice im nisu pomagale, dok su spavali pod šatorom te bili mokri tri do četiri dana. Zanimljivo je spomenuti kako se kod Rastoka pokraj Slunja s njima uputio neki pas, koji je uz njih išao dva sata oko desetak kilometara. Putem ih je razveseljavao i vraćao raspoloženje. Međutim, zbog svoje nesmotrenosti, doživio je prometnu nezgodu. Tom zgodom pozvali su DVD (Dobrovoljno vatrogasno društvo) u Slunju i veterinarsku službu. Pokupili su ga iz cestovne ophodnje, nakon čega im je dojavljeno kako je podlegao ranama.

Slažu se da im je od svega, najteža bila kiša, bura i oluja. Krešimir je imao velike žuljeve i bolove, zbog čega mu je bilo teško. Vremenske (ne)prilike su djelovale na njihovu psihu, ali su ih istodobno i čeličili. Imali su pomiješane doživljaje, jer je uz bolove bilo i radosnih osjećaja. Putem su molili krunice istodobno Bogu prikazujući, svoje nevolje kao molitvu. Najdraže im je bilo što su uz sve nepogode i nevolje, osjetili da ih je Bog pratio te nagrađivao ljudima i okrjepom. Nakon što su prešli u Hercegovinu, nastavljaju prema Grudama, Ljubuškom i Međugorju.

Božja blizina preko dobrih ljudi

Uz pomoć bogoslova fra Branimira Matešića u Udbini im izlazi ususret župnik fra Nediljko Knezović, koji ih na Svetoj misi predstavlja vjernicima i preporučuje u molitve. Navode kako su kod Otrića nadomak Knina, htjeli skratiti udaljenost pa su sišli s pravoga puta. Probijali su se četrnaest sati te doživjeli nestašicu hrane i pića, dok nigdje nisu sreli ljude niti životinje. Jasno im je bilo da su upali u tzv. „hrvatsku pustinju" sa srušenim kućama iz 1990-tih godina u Domovinskom ratu. Doživjeli su napuštenost i samoću da bi na koncu osjetili nagradu kod obitelji Dalibora Vujičevića u Kninu. Osjećali su se povlašteno, kada ih je ta katolička obitelj primila i za njih se pobrinula. Tako su i nakon svakog neugodnoga doživljaja i poteškoća, osjetili Božju blizinu i nagradu preko dobrih ljudi.

U Vrlici su kod župnika fra Josipa Gotovca prenoćili u župnoj vjeronaučnoj dvorani, dok su ih u svakom većem gradu dobri ljudi primali na konak. U Sinju ih je primio gvardijan Franjevačkoga samostana, nahranio i dao mogućnost za odmor, dok su Ivana i Dorela iz Splita donijele okrjepu i robu za presvući, što je uredila Ivana Breko u Sinju. Prije Imotskoga u Lukmičima za njih se pobrinula, Darija Ljubičić iz Runovića. Zahvaljujući kirurgu zagrebačke Nove bolnice Dubrava dr. Boži Lončaru, primljeni su od Željka Đuzela i odsjeli u imotskom hotelu „Venecija". U Trilju ih je primila obitelj Josipa Dukića, s kojima su sklopili prijateljstvo.

Kod ulaska u Hercegovinu u Vinjanima Donjim, primila ih je i pogostila obitelj Perković. Prolaskom kroz Hercegovinu bili su oduševljeni, jer su ih ljudi posvuda naklono promatrali, nudeći okrjepom i osvježenjem. Radi gostoljubivosti ljudi u Imotskom i Hercegovini, 40 kilometara do Međugorja pješačili su 24 sata, za što im je inače trebalo 7 do 8 sati. Prosječno bi u danu propješačili 40-tak kilometara. Josip i Krešimir u Međugorju su nakon dolaska ostali nekoliko dana, dok je Fran sudjelovao na cjelokupnom programu Međunarodnoga susreta mladih. Tijekom boravka neki od njih pohodili su Podbrdo i Križevac.

Web portal „Putovi milosti"

Vrijedno je spomenuti da je Josip i suosnivač web portala „Putovi milosti" (http://putevimilosti.com) uz Krešu Žarkovića, Sanju Mastin, Karla Vilanja, prof. Olgu Horvat, Ivicu Valand, Jožicu Zorman, Lanu Krištofić, Katarinu Akmačić, Leona Šumanovca kao najmlađega dvanaestogodišnjega člana vlasnika studija za web dizajn, ing. Ivana Lokmića dizajnera web stranice te fra Matu Tadića. To je kršćanski portal s duhovnim sadržajima, dok mu je cilj produbiti vjeru i potaknuti na pomaganje potrebitima i siromašnima. Sadržaji su mu: svjedočanstva vjere, komentari, forum s temama za raspravu, molitvene nakane i molitveni lanac za različite nakane, pomaganje ljudima u potrebi. Portal ima preko tisuću članova, dok su suradnici svećenici, časne sestre i zauzeti aktivni vjernici laici u svojim župama, humanitarnim udrugama i molitvenim zajednicama. Neki od njih su još na ozbiljnom putu traženja.

Kao glavni cilj Josip ističe kreiranje kvalitetnog kršćanskoga portala, na kojem će s prilozima suradnici biti iz svih zvanja. Do sada su pokrenuli akcije za pomoć pojedinim hrvatskim braniteljima, ljudima u potrebi, beskućnicima, siromašnim obiteljima. Na pomaganje žele poticati razne humanitarne udruge, kao i ljude iz različitih država na zbližavanje, poput Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Hrvata iz dijaspore. Radi se na pokušaju zbližavanja s pravoslavnima na među-kršćanskom ekumenizmu. Postoji i namjera pokretanja molitvene zajednice, kao dijela foruma sa željom da se uključuju ljudi iz svih krajeva.

Josip ističe kako je u početku želja bila u osnivanju foruma, ali je spontano došlo do kreiranja portala. Ljudi su dostavljali članke s raznih područja vjere i života, dok su do sada organizirane akcije za beskućnika Pašku iz Zagreba, pomoć Ivani Mlinarić iz Pakraca, Vlatki Šajn iz Kutine. Uspjeli su potaknuti radio Mariju iz Novoga Sada, koji su poslali priloge za Ivanu Mlinarić. Za cilj postavljaju i pisanje istine o Crkvi i njenim službenicima, nasuprot lažima i poluistinama masmedija.

Poruka čitateljima i mladima

Na koncu kao poruku čitateljima „Naših ognjišta", napose mladima, Fran ističe: „Nakon svih nevolja koje smo doživljavali, Bog nam je slao svoju milost i nagradu. I zato prepustimo se u Božje ruke, vjerujmo i imajmo povjerenje u njega. 'Isuse, sve svoje polažem u tvoje ruke: život, financije, obrazovanje. Ti upravljaj sa mnom.' I Bog će djelovati u svoje vrijeme, kako bi doživjeli pokajanje, rast vjere, molitvu, post, dobra djela. Tek tada mladom čovjeku počinje život." Krešimir poručuje: „Iz iskustva situacija u kakvim smo se sve nalazili i poteškoćama želim da vjerujemo kako je Bog uz nas i s nama, te da nas čeka i kad ne vidimo izlaza jer on uvijek vidi izlaz i ponudi nam rješenje." Josip na koncu zaključuje: „Ako tragamo za istinom, pronalazimo je u Isusu Kristu, koji je Put, Istina i Život. Poručujem osobito mladima da svoj život prepuste Bogu, koji će im uvijek biti ispunjen i smislen."

Fra Mate Tadić OFM, Tomislavgrad