Otvoreno pismo biskupu Periću: Oče biskupe, prekasno je ubijati Međugorje

Preuzvišeni oče biskupe,

S pažnjom sam pročitala Vaše najnovije priopćenje o Međugorju. Osjećam se ponukanom napisati Vam otvoreno pismo, a razlog je jednostavan: pojavu međugorskih ukazanja (potonju riječ pišem bez navodnika) proučavala sam niz godina, posebno iz razdoblja prvih sedam dana. Preslušavala sam snimke 18 razgovora, od 27. 6. 1981. do 30. 6. 1981., kada su fra Jozo Zovko i fra Viktor Kosir ispitivali vidioce. Čuvajući se senzacionalizma već od samih početaka pa sve do sada, čemu, kao žena, inače nisam sklona, uvijek sam ostajala zadivljena i uvjerena u njihove iskrene i istinite iskaze. Napisala sam četiri knjige na tu temu kao rezultat mojih istraživanja i svjedočenja, uporno u nastojanju da objektivno i otvoreno potaknem na nužno potrebno razlučivanje bez kojega se ništa ne može razumjeti ni vrednovati.

Vi pak, oče biskupe, oko spomenutih međugorskih pitanja redovito izlazite u javnost s tekstovima na način kao da ne postoji svjetla strana mjeseca. Oče biskupe, prekasno je ubijati Međugorje s namjerom da se pomuti zdrava jezgra začetaka događaja ukazanja. Ono je toliko naraslo i donijelo dobrih plodova da sada ispada čudno kao da se dijete nije ni rodilo, a ono je tu pred očima cijeloga svijeta, ono raste i ušlo je u svoju fazu sazrijevanja. Vi, evo, kao da mu želite, u trenutku kada papin posebni izaslanik dolazi u Međugorje, dati smrtonosni udarac. Vaše pismo objavljeno baš pred dolazak papina izaslanika, djeluje nametljivo, skoro kao da ga želite dočekati s porukom: „Evo, to je istina o međugorskim ukazanjima; sve sam Vam ja rekao i nije Vam potrebno drugo gledati".

Ne kanim, oče biskupe, s Vama ulaziti u polemiku. Od početaka svojih istraživanja bila sam za razgovor i razbor, ne za prazne rasprave. To nisam radila ni s najvećim protivnicima Međugorja, koji su surađivali s mostarskim Ordinarijatom, nego sam s njima dogovarala i ostvarivala susrete ovdje u Montrealu i u Francuskoj. Posebno sam, pak, svojevremeno pok. fra Ivu Sivriću ponudila da surađujemo u istraživanjima prvih dana ukazanja, što je on kategorički odbio. Šteta, jer smo mogli zajedno doći do potpunijih rezultata. Fra Ivo je zasnovao tezu da je Međugorje kopija Lurda, jer su navodno djeca čitala neku knjigu o Lurdu i odmah ušla u glumu tih ukazanja. Kada sam pak pobliže uvidjela tu sličnost s Lurdom, koju je i on utemeljeno uočio, pa onda pretvorio u dječju igru, ja sam se dala na proučavanje Lurda i došla do toga da je zaista sličnost zapanjujuća. (Medjugorje, réponses aux objections, Daria Klanac, Éditions du Sarment, Paris, 2001, str. 109) To me je još više učvrstilo u mom stavu o istinitosti Međugorja.
Međutim, po Vašem načinu razmišljanja, mogla bih se zapitati kakva je to Gospa koja se ukazivala u Lurdu. Po Vašoj jednostranoj analizi, zaključujem da ni Lurd ne bi bio istinit:
prvi dan Gospa ništa ne govori, nego samo klima glavom i moli s Bernardicom Slava Ocu i onda naglo nestaje; drugi dan Bernardica škropi Gospu blagoslovljenom vodom, Gospa se nasmiješi i ostaje. U Međugorju je to bilo trećeg dana.

Trećeg dana Bernardica je upitala prikazu da joj kaže svoje ime. Gospa se nasmijala i nije odgovorila.

Devetog dana, Bernardica pere lice u blatu i žvače travu. Svi koji to promatraju misle da je poludjela. A iz tog čina potekla je voda i dalje teče. Potom se pojavilo pedesetak lažnih vidioca. Gospa nije baš izabrala ni najpogodnije mjesto koje se je prije ukazanja smatralo nečistim, jer se tu dovađalo svinje. I tako redom.

Francuska Biskupska Konferencija, svojedobno je zatražila od teologa i mariologa René Laurentina da prouči Lurd. On je to i učinio i na tu temu izdao 30- ak knjiga. Postao je autoritet u crkvi i u svijetu. Francuski biskupi nisu imali nikakav prigovor na njegov rad.

S Ocem Laurentinom surađivala sam dugi niz godina. ( Intimno pismo mojim hodočasnicima, str. 38. Darija Škunca Klanac, Sakramento 2016.) On me je hrabrio u mojim istraživanjima i napisao predgovor za francusko izdanje moje knjige Na izvorima Međugorja (Aux sources de Medjugorje, Sciences et culture, Montreal 1998. (3e éditions 2014. www.comprendre-medjugorje.info ) Premda se u svemu nismo slagali, nije nam smetalo da nastavimo radom. A za Lurd je kazao, promatrajući danas ponašanje prema Međugorju, da bi teško Lurd prošao u naše vrijeme. Ipak, zacijelo i Vi štujete Gospu Lurdsku, kao i pape i sav vjerni puk.

Ovdje nije mjesto za dugo izlaganje o toj Gospinoj pedagogiji s malenima. Uostalom, mudri i umni tu vrstu govora ni ne razumiju. Samo ponovno podsjećam: o tome sam pisala u svojim knjigama. S obzirom pak na Vaše pismo, puno zajedljivosti i jednostranosti, želim unijeti samo malo svjetla u tamnu stranu Vaših izjava. Izdvojit ću dio iz razgovora koji su fra Jozo Zovko i fra Viktor Kosir vodili s Jakovom prvih sedam dana. Vidjelac Jakov bio je nepokolebljivo uvjeren i beskrajno radostan da vidi Gospu.

Fra Zovko: A jesi li radostan da si vidio Gospu?
Jakov: Kako neću biti radostan!?

Fra Kosir: Reci, je l'si ti ikad poželio da se oće meni ovako Gospa ukazat?
Jakov: Pa jesam. A sad kažem, ja sam reka: "Sad da umrem, ne bi mi bilo žao kad sam Gospu vidio."
Fra Kosir: Dobro to, ali jesi l'se ti ikad nadao, recimo, prije godinu dana ili prije po godine?
Jakov: Nisam ništa.
Fra Kosir: Nisi se nadao da bi ti se mogla Gospa ukazat, nisi ni to ni mislio?
Jakov: Nisam to ni zna.
Fra Kosir: Da se može ukazat?
Jakov : Da.
Fra Kosir: A što da te večers smetu, da ti ne dadu ić, mama ili netko drugi?
Jakov: Ko će mene smetat kad ja oću ić. Mene oni vuče želja ić gori.

Fra Kosir: A mama ti ne dadne?
Jakov: Ne more me zaustavit. Ja oću.
Fra Kosir: Ne more?!
Fra Zovko: Kako bi joj reko?
Jakov: Ja bi reko mama ja ću ić pa ti me bila ubila. Ti me ubi, ja ću ić opet.
Fra Zovko: Znam, ali kad Bog kaže da slušaš mamu. Što ćeš onda kazat.
Jakov: Ja ću ić Bogu gori, Gospi ću ić gori i eto.( 27. 6. 1981. prije podne)
Fra Zovko: Ali kad nisi je vidio?
Jakov: Koga?
Fra Zovko: Gospu.
Jakov: Vidio sam ja Gospu! Kao da je pred menom, evo, ko vi!

Oče biskupe, imate li ove odlomke u Vašem prijepisu kasete? Ako ne, mogu Vam ih posuditi da zajedno preslušamo i pogledamo. Odkud odvažnost, preuzvišeni, tom djetetu od deset godina da je spreman umrijeti za ono što vidi. Nije se nimalo dao zbuniti pred svećenicima koji su ga dobro rešetali misleći da je mlad te da ga se lako može omesti. Slične su odgovore davali i drugi vidioci, čvrsti u uvjerenju da vide Gospu.
Ivanka (30. 6. 1981.): Vidim je ko i Vas, kaže ona fra Jozi, To nije laž. -
Ne bi mi bilo žao da me i ubiju zato što sam vidjela Gospu. Rado bi odletjela k njoj ( 28. 6. 1981.).
Vjerovao ko ili ne, ja nju vidim, velečasni, kao da sa Vama ovako stojim i pričam (28. 6. 1981.).

Tako bih mogla nastaviti citirajući izvorno i sve ostale vidioce, ali i to ćete naći u mojim knjigama. A tek kada bismo započeli razgovor o dobrim plodovima, tu ne bi bilo kraja bezbrojnim svjedočanstvima. Brojna ispitivanja, kroz dugi niz godina, svjetskih stručnjaka (liječnika, psihologa, psihijatra, sociologa, antropologa, neurologa, fizičara pa i samih teologa), dokazivala su objektivnost događanja. Zato završavam: "Po plodovima ćete ih njihovima prepoznati" (Mt 7, 15-20).

U tom smislu završit ću s riječima papina poslanika, zacijelo neopterećenoga i objektivnoga promatrača, koji je svoje poglede o Međugorju podijelio za talijansku La Fede Quotidiana 15. Veljače ove godine, kad je, između ostaloga kazao: "Plodovi vjere su po meni pozitivni. Pod plodove mislim na molitvu krunice, euharistijsko klanjanje, post i pokoru jer to sve potiče razvoj vjere. U Međugorju vidimo ljude koji se vraćaju sakramentima, vidimo obraćenja, promjene u načinu življenja, sudjelovanja u euharistijskom slavlju, ispovijedi, ozdravljenja i to se sve događa u Međugorju. To ne možemo zanijekati niti ignorirati pastoralno"