Međugorska priča

Odavno ona baku moli da je povede, no svaki put odgovor je bio: Neka, dok porasteš. Još si malena, daleko je to, bit će vremena. I Marija je porasla, već joj je deset godina, i baka ju je povela u mjesto o kojemu joj je često pričala. I koje je, činilo joj se, poznavala kao svoj grad:

i crkvu, i Podbrdo, i Križevac, i Majčino selo... Išle su na krunicu i Misu u župnu crkvu i molile na Križevcu uz koji su se polagano uspinjale. Kad bi god sjele odmoriti, baka je masirajući natekle noge kroz osmijeh govorila:

- Ti nejaka, a ja ostarjela! Na to joj je Marija svaki put uzvratila: - Neka bako, polako ćemo. Kad je naš izbičevani i izudarani Isus mogao nosit križ do vrha, možemo i mi doći do njegova križa! - A danas ćemo moliti krunicu na brdu gdje se Gospa ukazala, na Podbrdu - rekla je baka. I putem preko polja, kojim je za svojih dolazaka najradije išla, došle su do Podbrda i polagano krenule od otajstva do otajstva krunice. Jedan desetak predmolila je baka, jedan Marija.

- Zašto je ovdje postavljen ovaj križ otajstva krunice - Isusova rođenja u Betlehemu. Kad su sjele na rubu male zaravni, zemljanog vrta među bezbrojnim kamenjem, baka joj ispriča priču o tom velikom smeđem drvenom križu. - Bilo je to treći dan Gospina ukazanja, 26. lipnja 1981. Gospa se svojoj djeci ukazala gore uviše, doći ćemo i do toga mjesta. Djeca su trčala prema mjestu na kojem su tri puta vidjeli svjetlo, a za njima je žurio i narod koji se bio okupio. Nikom nije smetalo kamenje ni drača. Kažu da je Gospa bila radosna, a Vicka je tada donijela blagoslovljenu vodu i blagoslovila Gospu, kako ju je savjetovala njezina mama Zlata. Nakon pjesme, molitve i ukazanja, svi su pošli natrag svojoj kući. Marija je požurila prva i kad je bila na stazi u blizini mjesta gdje je podignut ovaj križ, osjetila je da mora stati. Kao da ju je nešto vuklo na ovo mjesta, koje su seljani zvali Lokvetina.

- A zašto su ga zvali Lokvetina, što je Lokvetina? - To dolazi od riječi lokva. Kišnica koja se slijeva s brda zadržavala se na ovom mjestu i pravila lokvu, a Podbrđani su je nazvali Lokvetina. Voda iz nje dobro je došla ovcama koje su pasle na ovom brdu. - A što je bilo kad se Marija zaustavila pokraj Lokvetine? - Čim je stala ponovno joj se ukazala Gospa. U rukama je držala veliki tamni križ. Gospa je bila žalosna i kroz plač joj je rekla: Mir, mir, mir, i samo mir! Mir mora zavladati između Boga i čovjeka, a i između ljudi! Dok je Marija tu stajala naišli su i ostali vidioci koji su primijetili da je doživjela nešto veoma potresno. Bila je uplakana, nije mogla govoriti i jedva je hodala. Vicka i drugi vidioci su joj pomogli sići, a kad su došli kući, Marija im je ispričala što je doživjela.

- Bako, zašto je to Gospa rekla? - Zato što su u ljudskom srcu grijeh i nemir, zato nas je Gospa pozvala na mir. A kad je u srcu grijeh, onda nema ni mira s Bogom, a to Gospu jako boli. To se vidi na cijeloj kugli zemaljskoj. Ljudi se svađaju, narodi i države ratuju, ginu i odrasli i djeca. Koliko je samo gladnih i bez svoga doma, a naš nam je Spasitelj dao tolika bogatstva! Kad poslušamo Gospin poziv i počnemo živjeti onako kako nas ona uči, zavladat će mir i među ljudima i između Boga i čovjeka.

- Pričala si mi da je i kasnije Gospa pozivala na mir? Sine moj, poziva nas stalno! I njezino ime je Kraljica Mira. A sama sam vidjela, bilo je to u kolovozu prve godine ukazanja, poziv Neba na mir. Bilo nas je nekoliko iz Zagreba, bio je i tvoj djed tada živ. Nakon Mise ostali smo prenoćiti na ledini pokraj crkve. I, odjednom, vidimo na nebu prema Križevcu ispisanu riječ MIR. Gledali smo je i od uzbuđenja nismo mogli progovoriti. Trajalo je to nekoliko minuta, a onda su opet na nebesima ostale samo zvijezde. Tada sam zavoljela ovo mjesto i dolazit.

Krešo Šego

medjugorje-info.com