FOTO  Mario Vasilj: Međugorje - Gospini apostoli - Vicka svjedoči!

....Vicka svjedoči autora prof. dr. sc. Maria Vasilja koji se odonosi na razgovor s Vickinom majkom Zlatom i bratom Franjom.

Razgovor s Vickinom majkom Zlatom i bratom Franjom

Mario Vasilj (dalje M.V.): Možete li mi nešto reći o događaju što se zbio u Međugorju 20. travnja 1981. godine?

Brat Franjo: Ustali smo rano ujutro te krenuli sjeći drva. Nosio sam sjekiru, pilu i ostali potreban alat. Došli smo do freze. Na njoj su bile dvije krunice, jedna do druge. Uzeo sam krunice i odnio ih majci i baki.

M. V.: Onda se Gospa ukazala (24. lipnja 1981.). Tada nitko nije ništa primjećivao na djeci. Oni su se dogovorili da nikomu ne će govoriti ništa te večer. Sljedećega dana Vicka dolazi kući i govori kako se Gospa ukazala. Kako ste se Vi kao majka osjećali u tom trenutku?

Mama Zlata: Nikako! Tko bi mogao zamisliti da će se to dogoditi?! Pomislila sam da djeci nije nešto učinjeno. Ali Vicka je uporno govorila da je vidjela Gospu i da ju nitko ne može uvjeriti u suprotno. Sutradan smo brali duhan, a ona mi je rekla da će opet ići na mjesto ukazanja. Zabranila sam joj, no ona mi se suprotstavila rekavši da moraju otići vidjeti hoće li im se i ponovno ukazati. I kad je došlo vrijeme, nitko ju nije mogao zaustaviti.

M. V.: Kada Vam je Vicka rekla da se Gospa ukazala, na što ste prvo pomislili?

Mama Zlata: U prvi sam mah pomislila da je to nemoguće. Nikada nisam mogla zamisliti da bi se Gospa mogla ukazati mom djetetu ili nekomu iz naše sredine. Bila sam prilično skeptična prema tim pričama.

M. V.: Kako ste se osjećali tih dana?

Mama Zlata: Nisam se osjećala najbolje. Nije mi bilo svejedno. Čovjek pomisli na svašta: možda je netko djeci štogod podmetnuo, možda ih je tkogod nagovorio i tomu slično.

M. V.: Je li Vas bilo strah?

Mama Zlata: Nije. Nisam se bojala. Policije je bilo na svakome koraku, ali se nisam plašila. Nesumnjivo mi je Bog dao snage da budem čvrsta.

M. V.: Trećega dana ukazanja pokojna baka i Vi predložile ste Vicki da sa sobom ponese blagoslovljenu vodu na mjesto ukazanja.

Mama Zlata: Da. Baka je rekla Vicki da, kad se pojavi, poškropi to biće te rekne: „Ako si Gospa, ostani s nama, ako si sotona, odlazi!" Ona se, kaže, samo nasmiješila.

M. V.: Kada ste se uvjerili da Vaša kći ne laže i da je Gospa uistinu došla u Međugorje?

Mama Zlata: Prošlo je dugo dok nisam shvatila da je ono što djeca govore istina. Od samog sam početka intenzivnije molila da bih uz Božju pomoć mogla razabrati što se uistinu dogada. Na kraju mi je bilo bjelodano da nas je Gospa doista pohodila.


M. V.: Postoji li neki događaj koji je presudno utjecao na to da povjerujete u ukazanja?

Mama Zlata: Nema posebnog događaja. Jednostavno sam osjećala, osobito za vrijeme ukazanja u našoj kući, poseban mir i neopisivu radost što me je upućivalo na zaključak da je riječ o nečemu nadzemaljskome.„

M. V.: Možete li nam reći nešto o „Plavome križu"?

Brat Franjo: Kad je Ivan s molitvenom grupom krenuo na Brdo ukazanja, Gospa im se ranije ukazala i rekla im da se mole na tome mjestu jer ih na brdu čeka policija. Oni su tako postupili. Kad su se vratili kući, jedan im je čovjek, sada već pokojni, rekao da to mjesto treba obilježiti. Od drveta je napravio križ. Kako je imao samo plavu boju, on i Ivan obojili su križ tom bojom. Onda su uvečer otišli i na rečenome mjestu postavili križ. I od tada to mjesto nosi ime Plavi križ.

M. V.: Jedan Talijan, Vaš prijatelj imenom Fausto, koji je mnogo puta bio u Međugorju, poželio je zamijeniti spomenuti križ jer je ostario i poprilično propao. Što je napravio?

Brat Franjo: Fausto je razgovarao s vidiocima koji su se složili da on uzme plavi križ i ponese ga sa sobom, a da u zamjenu donese drugi plavi križ. On je donio drugi, metalni križ koji je i danas na onome mjestu.

M. V.:Fausto je donio i jednu sliku na kojoj se vidi Plavi križ?

Brat Franjo: Da. Na toj slici se vidi izvorni Plavi križ i moj prijatelj Fausto u njegovoj obiteljskoj kući.

M. V.: I svećenici su na početku sumnjali. Neprestano su ispitivali djecu. Kako ste to proživljavali?

Mama Zlata: Sjećam se jednoga susreta s našim fratrima, fra Ivanom Dugandžićem i fra Tomislavom Pervanom. Fra Tomislav je nastupio vrlo energično. Povišenim je tonom govorio kako se s takvim stvarima nije igrati, kako politički režim to može upotrijebiti protiv Crkve i tomu slično. Ja sam se rasplakala. Fra Ivan me izveo i tješio. Rekao mi je da se ništa ne bojim: ako je s Božje strane, opstat će i pokazat će se plodovi, ako je pak s vražje, onda će brzo propasti.

M. V.: Jeste li se bojali za djecu? Neprestano su ih provjeravali, odvodili, ispitivali, dovodili. Bilo je tu i policije, specijalaca, policijskih pasa, vojske... Čak su i domaći ljudi vrbovani kako bi sudjelovali u „raskrinkavanju" vidjelaca.

Mama Zlata: Svaku su nas večer pozivali da dodemo u školu na sastanak. Glavna je priča bila da smo krivi mi roditelji jer ih ne želimo spriječiti da odlaze kamo hoće i da pričaju što hoće. Takoder su govorili da je sve to upereno protiv države: netko je djecu nagovorio da tako nastupaju kako bi preko njih rušio državu. Ja sam im rekla neka pronadu onoga tko ih na to nagovara pa

ćemo ga svi kamenovati; ja ću prva baciti kamen. Bilo je provokacije svake vrste. Tjerali su nas da im branimo ići na Brdo, postavljali su policiju i vojsku kako bi zabranjivali okupljanja i koješta drugo. Otišla sam fra Jozi Zovki i priopćila mu kako od nas traže da djeci zabranimo odlazak na mjesto ukazanja i da su posvuda postavili stražu. On mi je rekao da se vratim kući te da djeci pokažem put kroz polje kojim će doći u crkveno dvorište. Postupila sam kako mi je sugerirao. Djeca su se okupila u nas. Rekla sam im da se izvuku kroz prozor pa preko njiva neka se upute crkvi. Narod ih je spazio te se dao u trk za njima. Digla se tolika prašina da se teško što moglo vidjeti.

M. V.: Prisjetimo se starih vremena. Gospa je na početku rekla kako je Međugorje izabrala zato što je to mjesto puno molitve, dobrih ljudi, vjere. Možete li nam nešto reći o svome djetinjstvu? Kako se tada živjelo i kakav je tada narod bio?

Mama Zlata: Narod je bio bogobojazan. Što god se radilo, prvo se mislilo na Boga. Da ne bi Bog kaznio, sve treba biti dobro. Molilo se ujutro, u podne (Anđeoski pozdrav) te navečer. Nije se moglo reći da netko ne moli. U crkvu se išlo uvijek. Otkako pamtim, petkom se postilo. Prije je bilo više poštivanja nego sada. Ako bi svećenik, noseći sveti sakrament nekom bolesniku, prošao pored nas, bez obzira gdje bismo stajali, u lokvi vode ili blatu, kleknuli bismo i ostali u tom položaju sve dok svećenik s Presvetim ne bi prošao. To se osobito poštivalo.

M. V.: Vama je bilo možda teže negoli drugim roditeljima. Naime Vaš je muž, pok. Pero, radio u Njemačkoj, a Vi ste bili sami s djecom i svekrvom. Neprestano su Vam dolazili i prijetili kako će Peri oduzeti putovnicu te ne će moći ići zarađivati, kako ćete umrijeti od gladi itd.

Mama Zlata: Meni bi svakako bilo znatno lakše da je Pero bio kod kuće. No poznajući njega, on bi zasigurno završio u zatvoru jer ne bi mogao otrpjeti sve te silne provokacije. Zato je bilo bolje što je bio u Njemačkoj iako sam na neki način bila prepuštena vlastitim snagama da se brinem za osmero djece, svekrvu i sestrinu kćer koja je bila kod mene od prvoga do osmog razreda. Dakle - puna kuća čeljadi za koju se valja pobrinuti, a ja sama. I još k tomu svakodnevno šikaniranje!

M. V.: Kako su Vas gledali susjedi koji su bili sumnjičavi prema priči o ukazanju?

Mama Zlata: Ne znam. Nitko javno ništa nije govorio pa o tome ne mogu ništa reći.

M. V.: Jeste li razgovarali s roditeljima ostalih vidjelaca? Kako su oni sve to proživljavali?

Mama Zlata: Da, razgovarala sam. Kao i ja, na početku su i oni bili sumnjičavi. No ubrzo su povjerovali. Djeca su bila zdrava, nitko ih nije vrbovao ili nagovarao na bilo što, bila su uvjerljiva i nepokolebljiva. Ostalo je samo zaključiti da im se Gospa uistinu ukazuje.

Majka Zlata s 18. godina

M. V.: Koji Vam je bio najteži trenutak od prvoga Gospina ukazanja do danas i zašto?

Mama Zlata:Bilo je mnogo teških trenutaka. Jedan je od njih i onaj kada mi je kći Zdenka završila školu i trebala se zaposliti u „Natronki". Neki se nastavnik rugao rekavši: „Ne može ona tamo raditi jer će se Gospa i ondje početi ukazivati." Bilo mi je teško jer su me provocirali, a kći mi je imala sve uvjete za zaposlenje. Otišla sam direktoru i rekla mu: „Moja je Zdenka prva na popisu za zapošljavanje. Radite, molim, po pravu i zakonu." I doista, za tri dana on ju je zaposlio. Također mi je bilo teško kada su me pozvali u čitlučki SUP. Tada je iz Mostara došao Srećko Jelavić. Ispitivao me je puna tri sata. Ne znam što me sve nije pitao. Bili su to iznimno teški trenutci.

M. V.: Sigurno je bilo znatno više lijepih trenutaka. Možete li izdvojiti najljepše trenutke što ste ih doživjeli?

Mama Zlata: Najljepši su mi trenutci bili kada bi Vicka imala ukazanja u kući. Jedva sam čekala kad će Gospa pohoditi moj dom. Svi bismo zajedno molili i slavili Gospodina. Divan je to osjećaj.

M. V.: Sad ćemo se vratiti na vrijeme prije ukazanja. Možete li nešto reći o događaju što se zbio u Međugorju 20. travnja 1981. godine?

Mama Zlata: Ustali smo rano ujutro te krenuli sjeći drva. Pokojni je Pero rekao da se ponesu sjekira, pila i ostali potreban alat. To je učinio moj sin Franjo. On je sve odnio do freze. Tada je u njezinu uglu ugledao dvije krunice, složene jedna do druge. Uzeo ih je te donio meni i baki rekavši da nam je to Gospa spremila da bolje molimo. Bio je još mali, dijete.

M. V.: Kako ste tada reagirali?

Mama Zlata: Moj je muž reagirao tipično muški. Rekao je prilično odrješito: „Ostavi te krunice u regal i idemo raditi!" No meni nešto nije dalo mira. Ispitala sam sve žene iz susjedstva nisu li krunice možda njihove. Odgovor je uvijek bio niječan. Pročulo se to po cijelome Međugorju, ali nitko nije potvrdio da su krunice njegove. Kada se Gospa ukazala i kad Ju je Vicka pitala za krunice, Ona je odgovorila da je to dar Nje i Njezina Sina za našu obitelj.

M. V.: Koliko Vas je iznenadila sinova „vidovitost" jer je on rekao da vam je krunice Gospa poslala?

Mama Zlata: Uistinu ne znam je li riječ o nadahnutosti, odnosno vidovitosti ili o pukoj slučajnosti. Ni on to, vjerujem, ne zna.

M. V.: Te se krunice danas čuvaju u Vašoj obitelji?

Mama Zlata: Tako je.

M. V.: Koliko je ukazanje promijenilo život Vama i Vašoj obitelji?

Mama Zlata: Mnogo. Više se moli, imamo više osjećaja za Boga, više idemo u crkvu. Nitko od članova moje obitelji nije u tome popustio. Što se tiče materijalnog

blagostanja, i tu se nismo zanijeli. Jednostavno težimo za normalnim životom. Osobito nam je stalo do kvalitetnih međuodnosa i zajedništva jer se u tome očituje istinski kršćanski život.

M. V.: I Gospa je jednom prilikom rekla da je izabrala ovo mjesto zato što u njemu ima mnogo vjernika i bogobojaznih ljudi.

Mama Zlata: Tako je. Ovdje se oduvijek molilo i nastojalo živjeti u skladu s Božjim zapovijedima.

M. V.: Gospa se godinama ukazivala u Vašoj kući. To je jamačno velik blagoslov, ali i nemali teret. Je li bilo teško nositi se s tim?

Mama Zlata: Ponekad bih se zamislila i upitala: „Bože moj, kako ćemo to izdržati?" Ali se ipak nikada nisam bojala. Takoreći, milijun je duša prošlo kroz našu kuću, no nikada se nisam naljutila na nekoga i rekla mu da napusti kuću. Nema sumnje da je i tu na djelu bila Božja milost.

M. V.: Rekli ste da je mnoštvo hodočasnika prošlo kroz Vašu kuću. Je li Vam to otežavalo svakodnevno funkcioniranje?

Mama Zlata: Nimalo. Božja se providnost pobrinula i za to.

M. V: Kada danas razmišljate o početcima ukazanja, jeste li mogli i naslutiti da će toliko ljudi posjetiti Vaš dom?

Mama Zlata: Ni u snu!

M. V.: Možete li reći da nakon ukazanja i dalje normalno živite?

Mama Zlata: Mogu. Što se svakodnevice tiče, ništa se bitno nije promijenilo.

M. V.: Možete li nam opisati kako je izgledao jedan Vaš dan prije nego ste se udali, odnosno dok ste bili djevojka?

Mama Zlata: Majka bi nas budila vrlo rano, još prije zore. Nakon što bismo ustali, molili smo Boga. Potom bismo radili što je bilo predviđeno za taj dan. Mukotrpno smo radili od jutra do mraka. I tako svakoga dana. Živjelo se teško. Mladi pak nisu imali mogućnost izlaziti kao što to ima današnja mlađarija. Sastajali bismo se u manjim skupinama, malo bismo zapjevali i svatko svojoj kući. To je bio naš provod. Sve se zapravo svodilo na rad: radi i samo radi!

M. V.: Rekli ste da imate osmero djece. Koje je Vicka dijete po redu?

Mama Zlata: Četvrto.

M. V.: Kada biste usporedili Vicku iz djetinjstva i ostalu svoju djecu, je li bilo osobite razlike među njima?

Mama Zlata: Nije bilo nikakve posebne razlike. Ponašala se slično kao i ostali, obavljala je sve poslove kao i drugi, išla u školu... Istina, bila je malo življa od ostalih te je voljela pomagati drugima, osobito starijima.

 

M. V.: Kada bi Vas netko upitao koliko je osoba prošlo kroz Vašu kuću, biste li mogli dati približno točan odgovor?

Mama Zlata: Ne! Mogu samo reći da su rijetki oni koji su došli u Međugorje, a da nisu svratili i u našu kuću.

M. V: Od mnogih sam Talijana čuo kako govore da su bili „kod naše mame Zlate".

Mama Zlata: Da. Mnogi me hodočasnici zovu mamom.

M. V.: Jeste li ikada za vrijeme ukazanja tjelesno osjetili Gospinu prisutnost?

Mama Zlata: Ne. Nikada ništa nisam vidjela ili čula, ali sam u duši osjećala spokoj i radost.

M. V.: Vicka je napisala Gospin životopis. Je li Vas ikada povukla želja da malo prekopate po njezinim stvarima i pročitate što je to ona zapisala? Mama Zlata: Ne, nikada nisam došla u tu napast.

M. V.: Vicka je prolazila teška iskušenja. Poglavito mislim na njezinu bolest. No unatoč tomu i dalje istim žarom i veseljem prima hodočasnike.

Mama Zlata: Tako je. Dvije je godina bila u nekoj vrsti kome. Bilo je dana kada se ne bi budila sve do ukazanja. Teško mi ju je bilo gledati. Predlagala sam joj da ode liječniku. No ona je rekla: „Meni liječnik nije potreban. Kada bi znala koliko svojom patnjom mogu pomoći ljudima, nikada mi ne bi to predložila." Otada joj više nisam savjetovala liječenje.

M. V.: Jednom sam bio na ukazanju u Vašoj kući. Vicku su vidno boljela leđa. Unatoč tomu ona je primala hodočasnike i s njima razgovarala. Je li Vam bilo žao kćeri u takvim trenutcima?

Mama Zlata: Naravno da mi je bilo žao. No, ako je patnja za neko veće dobro, treba ju prihvatiti i prikazati Bogu. Ako je potrebno, za Boga valja i život dati. Ne bih žalila svoje dijete kad bih znala da polaže svoj život za Boga i Gospu.

M. V.: Možete li nam opisati neki dojmljiv susret s nekim hodočasnikom?

Mama Zlata: Svi su susreti vrlo slični. Uglavnom ljudi dođu, iznesu svoje potrebe i probleme te se preporuče u molitve.

M. V.: Što biste na kraju poručili onima koji će čitati ovaj naš razgovor?

Mama Zlata: Vjera je na prvome mjestu. Ako vjerujemo, onda će Bog svime upraviti kako je za nas najbolje. Neka se svatko zagleda u svoju nutrinu i neka se moli Bogu. Sve je ostalo nebitno. Najvažnije je ostati vjeran Bogu i Njegovoj riječi. Kako bi Gospa rekla, neka zavlada mir u ljudskim srcima, mir između Boga i čovjeka te između čovjeka i čovjeka. Život je kratak. Valja misliti na vječnost i pripremati se za nju.

HERCEGOVINA.info