Ogorčen i ponižen hrvatski branitelj Slaven Dumandžić

odjela stanova stradalnicima Domovinskog rata u općini Ljubuški, morala zaposliti mnoge u rasponu od novinara do odvjetnika?

Uz pomoć dečkića od pet - šest godina, pronalazimo Slavena Dumandžića, jedan je od onih koje je taj čin ogorčio. Uvodi nas u polovicu kuće koja pripada njegovu stricu, dalje priča teče:

„Velika mi je nepravda nanesena. Katastrofa. Oni (misli na Ministarstvo branitelja op.a.) su sakrili moje potvrde i doslovce mi ukrali 46 bodova! A cijeli Ljubuški kraj i šire zna gdje je ranjen Slaven Dumandžić, na bojišnici, u Bjelom Polju iz snajpera, kroz puškarnicu.

Ostao sam bez oka, trećinu glave mi je metak raznio. U 23-oj godini“, priča Slaven podižući kosu ispod koje se ukazuju ožiljci.

„Imao sam nekoliko plastičnih operacija, jedne marke po pitanju stambenog zbrinjavanja, jedne vreće cementa nisam dobio, a jedno vrijeme sam bio i tajnik HVIDR-e. Dobro mi je poznata situacija u našoj općini, ima pedesetak pravih stradalnika rata, od toga 10 – 12 težih, bez nogu, ruku, oka.., ali došlo izgleda vrijeme da se rješavaju lakši stradalnici.

Nisam ja sam oštećen, ima nas još

Meni u bodovanju nisu uračunati deset mjeseci u postrojbama HOS-a, što je 20 bodova, pa 16 bodova za vrijeme provedeno mjesnom vodu, plus 10 bodova revizije sa 70 na 80 posto invalidnosti!

Da mi je to uračunato bio bi drugi, a nije to sve, prema tom njihovom pravilniku na izgubljeno oko imam 10 bodova, izgubljeni ruka ili noga nose 20, a invalid u kolicima 30 bodova, dok sama stavka neriješeno stambeno pitanje daje 50 bodova. E, sad da moja žena nije htjela živjet na selu, da sam se prijavio kao podstanar, samo s tom stavkom pretekao bi sve!? Nije stan ni bitan, ali skršit će me spoznaja da sam ovako izigran. Meni sada dolazi policija i istražuje, navodno da je nekima iz Ministarstva branitelja prijetim.

Ja kažem – nisam, tko zna koga su još kao mene, izigrali

Svašta se radilo, ljudi dobivali građevinski materijal pa onda još i stanove. Ja nemam nikoga da stoji iza mene. Što, trebao sam izgubiti oba oka pa da budem na listi. To je katastrofa. Kada su se počeli stanovi praviti neki od dobitnika nisu bili ni invalidi. Ja nisam materijalista, deset godina sam na antidepresivima, imam visok tlak, ali nepravda me strašno pogodila, a stanje mi se pogoršalo…“, priča ovaj razočarani branitelj i dodaje:

„Kao da sam znao što će se dogoditi išao sam u Ministarstvo branitelja Županije Z-H predlagao da se stanovi ne dijele dok se ne obavi revizija, jer su liječničke komisije invalidnosti dijelile i šakom i kapom. Invalide sa 20 do 30 posto invalidnosti proglašavali 70 i 80 postotnim. Dalje, mislim da u komisijama koje odlučuju o ovakvim pitanjima trebaju sjediti 100-tni invalidi, samo oni znaju što je naša muka.

Moram reći da sam razočaran i u neke ljude iz Ministarstva, ministra Kvesića, koji su upoznati s mojom situacijom, pa svi znaju da nisam folirant…! Srest ću se s njima i kad ne budu na vlasti, vidjet ću mogu li mi u oko pogledat.

Moram još neto dodati, prema saznanjima poznanika Povjerenstvu za žalbe je naloženo da moraju potvrditi već donesenu listu, a porazna je i činjenica da će navodno ministar Kvesić ključeve stanova uručivati 26-og kolovoza, a već sutra, 27-og, možda više neće biti ministar.

No, to je njihova briga, meni jedino preostaje sud kako bih dokazao da su me razne komisije, povjerenstva, ministar Kvesić i njegova klika pokrali…“, zaključuje svoju na trenutke potresnu ispovijest Slaven Dumandžić.


Okvir za sumnju:
Beskućnici i oni koji žive s roditeljima?

Bez obzira na ne sumnjamo najbolje nakane predlagača Pravilnika o stambenom zbrinjavaju stradalnika, davanje na bodovnoj težini duplo većoj od invalidnosti, jednoj od stavki – stambena situacija, je otvorila prostor za sumnje i malverzacije, dok recimo uopće nema stavke – je li do sada koristio neki vid pomoći za stambeno zbrinjavanje, koji bi trebao nositi negativne bodove. Ovo posljednje znači da je samo pitanje moralnosti hoće li se netko izgrađenom kućom kasnije javiti za stan, a prvo je diskutabilno i po još jednom osnovu – zar stambenu situaciju imaju riješenu stradalnici koji žive u zajednici s roditeljima? Jasno da nemaju, tako bi se i njima umjesto pet moglo dodijeliti 50 bodova…

Ministarstvo branitelja:
'Puno više opravdanih zahtjeva nego raspoloživih stanova'

Za razjašnjenje o slučaju Slavena Dumandžića, obratili smo se i Ministarstvu branitelja ZH županije, iz kojeg smo dobili sljedeći odgovor:
„Pravilnik o stambenom zbrinjavanju radile su udruge stradalnika u suradnji s Ministarstvom, a usvojila Vlada ZH županije. Velika većina za stanove podnijetih zahtjeva je opravda, riječ je o pravim stradalnicima. Stanovi po općinama su dijeljeni shodno dogovorima udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

U općini Ljubuški dogovor udruga je bio da pet stanova pripadne udovicama poginulih branitelja, pet roditeljima poginulih branitelja, a pet ratnim vojnim invalidima, a jedan stan djetetu poginulog branitelja bez oba roditelja. Znamo da je jedan broj podnositelja zahtjeva nezadovoljan, njima ostaje mogućnost da pravo ostvare zakonskim putom. S druge strane Ministarstvu hrvatskih branitelja će nastaviti sa zbrinjavanjem stradalnika koji nisu ostvarili pravo na stan. Na žalost trenutačna situacija je takva da je puno više zahtjeva nego stanova“.