Ljubuški kraj ima sve, samo nedostaje drugačija država

Nije lako,ali sam odlučio pokušati.Svaka pomisao o pisanju ljubuške putopisne reportaže vraća me nekoliko desetljeća unatrag.Vraća me u vrijeme prvih spoznaja i češćih dolazaka.

Pisati o ljubuškom kraju-nije jednostavan posao

Bilo je to početkom sedmoga desetljeća minulog stoljeća.Moja dugogodišnja odvjetnička karijera vezana je uz ljubuški kraj i njegove ljude.Početkom minulog stoljeća zemlja,iako rodna i plodna,nije mogla prehraniti brojne obitelji.Počeli su prvi odlasci prema zapadnim zemljama,uglavnom prema zapadnim zemljama,uglavnom prema Americi i Australiji.Ljubuški kraj počeo se raslojavati.Šezdesetih godina prošloga stoljeća,stara navika je oživjela.Odlazilo se svuda,najčešće u Njemačku i Austriju.Prvi poslijeratni odlasci u inozemstvo poremetili su ustaljene navike i običaje više nego se itko nadao.

Cijeli svijet naseli,sebe ne raseli-reći će pjesnik svojoj Hercegovini

iO povratcima se razmišljalo samo u trenucima nostalgije,u vrijeme božićnih blagdana ili nekih posebnih obiteljskih događaja.I mladi ljudi počeli su odlaziti.Bit će dobro,tamo već ima netko naš,govorili su.U stari kraj počeli su dolaziti prvi opeli i mercedesi,došla je nova moda i odjeća.Počele su se graditi nove,komfornije,a često i raskošne obiteljske kuće.

Ni župnik nije više ono što je nekada bio.Proces raslojavanja uzeo je svoga maha.Posljedicom uzburkanih obiteljskih odnosa u pitomome mjestu,na prelijepim slapovima Koćuše,a odmah iza toga u susjednom mjestu,smještenom ispod brda nalik na ogromni šešir,dogodili su se tragični obiteljski obračuni.Kao mlad odvjetnik,sudjelovao sam u tim procesima i mnogo naućio.

Danas kažem pišem ovu reportažu,s puno više životnog i radnog iskustva,još uvijek ne mogu naći odgovor na jednu koćušku enigmu.Možda je i bolje!

Ljubuški grad višestoljetne pravosudne tradicije...,nije to bilo vrijeme za bistar um i njegov nemiran duh...,ilko-tomicU to vrijeme ,u Ljubuškom,u gradu višestoljetne pravosudne tradicije,postojao je samo jedan odvjetnički ured.Bio je to onaj koji se vodio na ime vremešnog dr.Josipa Biuka i u kome je karijeru započeo daroviti pravnik-njegov sin,nažalost,već nekoliko godina pokojni kolega Ante.

Nekoliko kilometara južnije,u svojoj obiteljskoj kući na Humcu,mirovinska potraživanja hercegovačkih gastarbajtera,rješavao je IlkoTomić.Bila je to darovita i osebujna osoba.Neponovljivi ljubuški zanesenjak i veseljak.Godine njegova sazrijevanja podupirale su se s godinama okončanja II.svjetskog rata.Nije to bilo vrijeme za bistar um i njegov nemiran duh.Od optužbe da je bio tamo gdje nije mogao biti,da je učinio ono što nije mogao učiniti,u to vrijeme nije se moglo braniti.Bila su to vremena iz Andrićeve"Proklete avlije",u kojoj svemoćni Karađoz progovara:-neka mi samo nitko ne kaže za nekog-nevin je!Samo to ne!

Nema ovdje nevinih.Skrivio je nešto,pa makar i u snu...Ko ovdje dođe,taj je kriv ili se,makar,o krivca očešao.Tako je jedan dragi čovjek i kolega,diplomirani pravnik i poliglot.ostao bez prava na upis u Imenik odvjetnika.Ostao je bez prava na legitimno obavljanje svoje profesije.I uz sve,i uz veliku nepravdu,do svoje smrti ponosno je nosio hipoteku društvene nepodobnosti.

U svakoj prigodi,s radošću se prisjetim ovoga dragoga čovjeka,i svih naših druženja i razgovora.Na tamošnjem sudu uvijek su radili izvanredni suci i pravni stručnjaci.S puno razloga govorilo se o „Ljubuškoj školi civilnog prava".Govorilo se da se na tom sudu,za kratko vrijeme,može naučiti sve.U društvu takvih sudaca,zatekao sam i Nikicu Zelića,kolegu iz sarajevskih studenskih dana.

Nažalost,prerana smrt zaustavila je jednu brilijantnu sudačku i pravosudnu karijeru.Ovih dana,u zaslužnu mirovinu,pošao je Ante-Braco Šoše,dugogodišnji djelatnik i „posebni upravitelj"suda.Bez njega i foto-Joze,bez kroničara društvenih zbivanja,ova reportaža ne bi mogla biti"ljubuška".

Tako je to bilo početkom sedmoga desetljeća...,

Kako u drugim općinskim središtima nije bilo odvjetničkih ureda,mostarski odvjetnici svakodnevno su putovali prema Ljubuškom i tamošnjem sudu.To putovanje nije bilo ugodno.Prometna povezanost bila je rijetka i loša,a ceste samo djelomično asfaltirane.Ranim jutarnjim autobusom,s pospanim putnicima i mrzovoljnim vozačima,lagano bi se uspinjali uz Kobilovaču i nastavili putovanje do ljubuškog autobusnog stajališta.

Nekoliko godina kasnije ceste su asfaltirane,promet se intenzivirao i sve je postalo lakše i jednostavnije.Na putu od Čitluka do Mostarskih vrata,nije bilo društvenih ili obiteljskih objekata.Tek jedan zadružni dom i poneka stara obiteljska kuća.Tako je to bilo početkom sedmoga desetljeća minulog stoljeća.Danas,na putu...,od Međugorja do Ljubuškog,na razdaljini od desetak kilometara,dočekat će vas velebni sportski centar,veliko Etno selo,moderne tvornice i još modernije benzinske crpke.

O vozilima i njihovom raskoši,ne treba ni pisati.Tako je mjesto kroz koje je autobus prolazio ujutro i vraćao se poslije podne,postalo središte dinamičnim i najfrekventnijim prometom...Ako ste prema Ljubuškom krenuli iz drugog pravca,,put vas je morao provesti kroz ljepo uređenu Čašljinu,pitoma i gusto naseljena mjesta-Trebižat im Studence.

Na lijevoj obali rijeke Trebižat,u podnožju vrha Burorovice,nalazi se drevni grad Ljubuški.Njegova povijest,od antičkih vremena do srednjeg vijeka od Otomanskog carstva do Austro-Ugarske,od stare Jugoslavije do Nezavisne države Hrvatske,od nove Jugoslavije do Daytonskog sporazuma,može se sagledati u Muzeju Franjevačkog samostana Humac.Utemeljen davne 1884.godine,ovaj najstariji muzej u BiH brižno čuva burna stoljeća ljubuške povijesti.Ljubuški danas doima se modernom,urbanom cjelinom-s drevnim sakralnim objektima,Gimnazijom,sportskom dvoranom,snažnim malim gospodarstvom i modernim restoranima.

U prigodi sjećanja...,

Na jednog znamenitog Ljubušaka,na preminulog velemajstora boja i kista Hame Ibrulja,bio sam u poslovnom carstvu poduzeća Kerametal.Tu večer proveo sam u društvu prijatelja iz inozemstva.Ni meni niti njima nije bilo jasno-jesmo li mi,stvarno,u Ljubuškom ili nekom drugom bogatom kraju zapadne Europe?

S ljubuškim,veljačkim,vitinskim,rastočkim i beriškim poljem,obiljem vode iz rijeke Trebižat,Vrioštice i Studenčice,s mediteranskom klimom i velikim brojem sunčanih dana,kraj se doima mjestom idealnim za ugodan život.Blizina jadranskog mora,pomorske luke Ploče i suvremene autoceste,ovom kraju otvara mogućnost još bržega gospodarskog uzleta.Osobito turističkog napretka.Prije nekoliko mjeseci,u vrijeme godišnjih odmora,boravio sam u Sloveniji.

U dnevnim novinama,u turističkim prospektima,na radijskim i televizijskim postajama,putnik namjernik ne može odoljeti pozivima za posjet Bohinjskom jezeru i tamošnjim slapovima.Takvim pozivima i sam podlegao.Pošao sam,tražio,i ne nađoh ništa što je nalik na slapove Koćuše.A da i ne govorimo o vodenom amfiteatru slapova Kravica!Te prirodne ljepote ne mogu se uspoređivati.Čitao sam da je jedne prigode naš nobelovac Ivo Andrić,nakon Počitelja,poželio posjetiti Vitinu i Kravice.Došavši u blizinu slapova,zastao je uz jedno stablo,uzeo naočale i rekao:-Kada pogledam ovu ljepotu,ražalim se nad onima koji ovo nisu vidjeli.A možda su prošli ovom cestom!

Zagrljeni novom autocestom i međugorskim svetištem,slapovi Kravica mogu postati najpoželjnijom turističkom destinacijom u našoj zemlji.Nažalost,danas na slapovima puno stvari izmaknulo je kontroli urbane ruke.A ona druga ruka,neodgovorno i sebično,sve bi htjela podjarmiti svojoj namjeri i svom interesu.

Nekada i toliko grubo,da čovjeku ne preostaje ništa drugo nego se užasnut sagnut glavu.I proći.A baš na tom mjestu,podno širokih i visokih slapova,uz njihovu rumornu glazbu,čovjek može osjetiti svu ljupkost prirode.I u tome uživati...I danas postoje ljudi koji se toj čaroliji ne mogu radovati.Nije lako pohraniti ponos i sjećanje,djetinjstvo i odrastanje,zatvoriti kućna vrata i hambare,i sve to prepustiti zabludama"svjetlije budućnosti".Za malu ili nikakvu naknadu.Za nagradu koja nije vrijedna jedne noći besane.A moralo ih je biti...U svakome zlu,prvi su dani najgori i najteži.

Ni danas,kada pogledaju plavetnilo i raskoš,nekada svojih slapova,ovim ljudima ne može biti bolje,ugodnije i veselije.Kako god-ovim prirodnim draguljima,mora se pokloniti posebna pažnja da nam se,kako piše veliki Goethe,"djeca sutra po đubrištima ne bi igrala".Ljubuški kraj ima sve,i ništa mu ne dostaje.

Istina,jedna domaća,ljubuška banka dobro bi došla.I više od toga-malo drugačija daytonska država BiH.

Piše:Josip Muselimović VLM