Ljubuški: Imanje Maria Stanića kojim se ponosi Hercegovina

...arsenala malih neohercegovačkih kuća koje su dobile nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješniju stambenu arhitekturu, piše Jutarnji list.

I vjerojatno bih se kao ponosna Istrijanka i uvrijedila na tu izjavu, možda čak i posvađala, da u tom trenutku nismo stajali na brdu s kojeg se vidi jedan od najljepših zalazaka sunca i da nismo bili u tako lijepom ambijentu, da bi svaki zaljubljenik u svoj kraj poželio tako nešto vidjeti u svojoj (pra)domovini. I umjesto bilo kakvih lokalpatriotskih rasprava, odlučila sam uživati u tom fascinantnom imanju koje su pažljivo njegujući prirodu i lokalnu tradiciju stvorili arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić. - Fenomenaaaaalno je!!!! Impresionirana sam, totalno!!!!!!

- S jednakim brojem uskličnika poslala sam SMS arhitektu Zoranu Zidariću koji je u Bijaču trebao stići za par sati i objasniti nam koncept ovog jedinstvenog imanja. A koncept je zapravo jednostavan - napraviti seosko imanje koje može samostalno funkcionirati, a da je istovremeno korišten suvremeni arhitektonski izričaj koji je baziran na lokalnoj arhitekturi i naslijeđu.

- Marija i njegovu obitelj znamo godinama, još dok je igrao u Engleskoj projektirali smo mu kuću u Zagrebu. Kad nekome radiš tako nešto intimno kao što je dom, neizbježno je da se sprijateljiš. I onda je Mario, kada je otišao u nogometnu mirovinu, odlučio kupiti zemljište u svom rodnom kraju, u malom selu Bijača odakle su porijeklom njegovi roditelji, a sasvim slučajno tu je rođena i njegova supruga.

Velika se pažnja posvetila zoniranju sadržaja, o miniurbanizmu parcele, a zatim o adekvatnom pozicioniranju i oblikovanju svih sadržaja koji su bili investitorova želja.

Velika se pažnja posvetila zoniranju sadržaja, o miniurbanizmu parcele, a zatim o adekvatnom pozicioniranju i oblikovanju svih sadržaja koji su bili investitorova želja.

Kako je zemlja ondje jako jeftina, kupio je cijelo brdo, 35.000 kvadrata, i onda me pozvao i rekao ‘Zik, moram ti nešto pokazati' - prisjetio se Zoran Zidarić, partner u uredu 2 Arhitekta. Uskim i strmim cesticama probio se put Vrgorca preko Metkovića uz granicu do Hercegovine. Ondje ga je dočekao Mario i sa širokim osmijehom pokazao mu brdo koje je tada bilo zaraslo u makiju.
- Mario je htio da se napravi seosko imanje na kojem će uzgajati masline, vino, voće, povrće, perad, koze i koje će moći samostalno funkcionirati i biti samoodrživo. Htio je stvoriti mjesto u kojem će se on sa svojom brojnom obitelji i još brojnijim prijateljima osjećati dobro, gdje će se družiti i koje će im svima pomoći da pobjegnu od svakodnevice i gradskog načina života.

Također, htio je imati mjesto gdje će moći sa svojim prijateljima zaigrati nogomet, rukomet, tenis i balote, gdje će mu se djeca moći nesmetano igrati i upoznati prirodu i kraj odakle im roditelji potječu, ali isto tako roštiljati, družiti se i zabavljati - prisjetio se Zidarić, poantirajući kako je sve to što sada vidimo nastalo iz ljubavi prema kraju i mjestu gdje se osjećaš dobro.

- Kada smo tu došli, na brdu nije bilo ničega. Samo krš i makija, čak ni stabla nije bilo, niti išta drugo za što bi se čovjek mogao uhvatiti. I onda smo paralelno s razgovorom s investitorom počeli proučavati lokalnu povijest, graditeljstvo, tradicijsku arhitekturu i uočili da su hercegovačka sela zapravo raštrkana, a u tradicionalnom smislu građena od malih kamenih prizemnih kuća koje dvije po dvije ili tri tvore ansambl, nakon čega kilometrima nema ničega.

Tu ideju pokušali smo reinterpretirati na suvremeni način i umjesto jedne velike kuće u kojoj bi bili smješteni svi potrebni sadržaji, napravili smo njih šest - rekao je Zidarić, koji zapravo nije posve u pravu s obzirom na to da je sedma kuća na imanju, također rađena u sličnom arhitektonskom izričaju, ona za psa.

Naime, kad malo bolje pogledate sve kuće na imanju, zapravo su slične. Na pitanje kako to da se odlučio na suvremene kamene kuće s ravnim krovom, vlasnik Mario spremno odgovara: - To je bio moj jedini zahtjev. Supruga i ja puno se bolje osjećamo u nečemu modernom i suvremenom, a ne u falsificiranju povijesti.

Pohvalno, nema što..., pomislila sam, no tada se nadovezao arhitekt i rekao kako jedina stvar koju su zapravo vlasnici promijenili od prvog idejnog rješenja jest to što sada kuće imaju ravni krov, a ne kosi, kao što su oni na početku predlagali.

- Od kada smo napravili 3D vizualizaciju idejnog rješenja projekt se nimalo nije promijenio. Sve što smo zamislili je napravljeno, no tu smo jako puno vodili računa prvo o zoniranju sadržaja, o miniurbanizmu parcele, a zatim o adekvatnom pozicioniranju i oblikovanju svih sadržaja koji su bili investitorova želja.

- Vlasnici su htjeli imati svoju kuću na vrhu brda s lijepim pogledom, iako je to zapravo u suprotnosti s tradicijom jer su se kuće u Hercegovini uvijek gradile u udolini, kako bi se sakrile od bure koja je tu prilično jaka. Gledali smo gdje je na parceli koja je uistinu jako velika najbolji pogled, a s obzirom na to da je na mjestu gdje se sada nalazi glavna kuća bilo mali plato, odlučili smo da glavni sadržaji budu ovdje - objasnio nam je Zidarić, zajedno s nama uživajući u predivnom zalasku sunca s Biokovom i okolnim brdašcima koji djeluju poput triju piramida u pozadini.

Ta glavna kuća u kojoj se u prizemlju nalazi velika natkrivena terasa, kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak, a na katu tri spavaće sobe i dvije kupaonice, ima ukupno oko 200 kvadrata, a uz nju na popločanom platou nalaze se još dvije kuće, jedna od 100, a druga od 70-ak kvadrata. Drugi je objekt sličnog arhitektonskog izričaja, ali malo drugačijih proporcija, i to je zapravo kuća za goste, dok je u trećem skrivena garaža, vinski podrum i roštilj s terasom za druženje.

Sve je to moglo stati u jednu kuću od 400 kvadrata, ali takva bi kuća na ovom terenu izgledala glomazno. Mi smo se odlučili reinterpretirati strukturu hercegovačkih sela, tako da smo te sadržaje razbili u tri volumena, odnosno tri kuće - ispričao je arhitekt i dodao da se na početku imanja nalaze još dvije manje kuće - jedna za obitelj koja će se brinuti o imanju kada vlasnika nema te jedna u kojoj je spremište za alat. Uz teniski i malonogometni teren nalazi se i šesti objekt koji je zapravo kućica za druženje koja služi kao mala svlačionica i prostor za osvježenje, uz domaću hranu i piće.

- Još od početka postojala je ideja da se imanje mora osmisliti na način kako bi se dio, a možda čak i cijelo imanje moglo iznajmljivati, a ova raštrkanost objekata pogoduje toj mogućnosti - kaže Zidarić, objašnjavajući kako se ovaj projekt dugo promišljao te da je jedna od stvari o kojoj se razmišljalo kako napraviti kuće koje se zapravo mogu lako sagraditi.

- Ništa tu nije komplicirano. Kamen je iz obližnjeg kamenoloma, a izvodili su ga lokalni ljudi koji su zapravo na ovom projektu naučili kako ga obrađivati i slagati. Prva stvar koju smo napravili bilo je zoniranje sadržaja. Odredili smo gdje će biti sportski sadržaji, gdje vinograd, maslinik, kuće, budući bazen i polako počeli graditi suhozide koji okružuju imanje. Tih zidova kad se zbroji ima sigurno 5-6 kilometara i troje ljudi gradilo ih je čak nekoliko godina. Na tome su se izvještili, a onda smo u jednom trenutku počeli graditi kuće - prisjetio se Zidarić, objasnivši da sve kuće imaju kombinaciju 50 centimetara široke kamene obloge i predimenzioniranih asimetričnih betonskih prozorskih okvira, što je zapravo reminiscencija na stare kuće koje su uvijek imale bijele kamene prozorske okvire.

Sve one nastale su u samo godinu dana, a ta repetirajuća forma kamenih kvadrova s bijelim asimetričnim okvirima izvanredno se uklapa u ovaj surov i brutalan teren koji jednostavno zaslužuje nešto ovako iznimno. - Svaki put kada sam ovdje dolazio uvijek smo se zezali, družili i odlično jeli, a ono što me još više od priznanja struke veseli jest to što su imanje vlasnici jako zavoljeli i što se oni tu osjećaju dobro. No, tu nam se zapravo puno toga spojilo: i dobar klijent, i zanimljiva lokacija, i koncepcija, i autohtoni materijali, a sve to u ovakvoj kombinaciji rijetko kada se događa u životu - kaže Zidarić, zaključujući kako je njemu ovo jedan od najdražih projekata na kojem je radio.