Hodopisi: Kupres, otvorena knjiga čiste povijesti

Nisam se nahodao Kupresom u životu, barem nisam zalazio dalje od ceste koja siječe tu našu jedinstvenu visoravan. Izuzmemo li rat, ali tada nisam zapažao ništa, jer sam uglavnom bio pognute glave, i, mislio sam da je to što se s ceste vidi - to sve što se ima vidjeti. I činilo mi se veliko.

A zapravo je to što je s nje vidljivo samo dio golemog prostranstva ugnježđenog unutar prstena što ga tvore visoke planine niz koje se do Kupreškog polja spuštaju guste crnogorične i bikove šume, koje će rijediti a oku se ukazivati goleme ravni koje uvijek čekaju kosidbu, jer ovdje se kosi od kasnog proljeća do kasne jeseni.

140 dana padavina

Krš je geološka struktura ovog polja i najveće je naše takvo polje na ovoj nadmorskoj visini, pridodamo li mu i dva manja, Vukovsko polje i Ravanjsko polje. Klima je dakako kontinentalna, alpska, oštra katkad i brutalna, ispod šest Celzijevih stupnjeva je godišnji prosjek, nebo je aktivno i ovdje, kažu sinoptičari, nešto pada preko stotinu i četrdeset dana u godini, a preko pedeset sa snijegom i ti podatci bili su desetljećima za kuprešku okrenutost zimskom turizmu, a na veselje općinske kaste i ovdašnjih ugostitelja, ponajprije hotelijera i davatelja drugih usluga.

No, ovo sa snijegom zadnjih godina se i nije pokazivalo točnim i nanijelo je nevolje ljudima koji su uložili bogatstva u hotele, staze, vučnice i sve što zimski turizam podrazumijeva. Kupres je povjesničarima zanimljiv s više aspekata, ovisno kojom vrstom povijesti se bave, no najviše se donedavno - jer trenutačno traje povijesni "prekid" i "lizanje rana" i on na Balkanu obično bude kratak - bavilo nacionalnom i ratnom poviješću ovog kraja koji je zbog svojeg dominantnog položaja uvijek bio zanimljiv vojskama, a vojske su se zadnjih desetljeća izmorile; Kupres je uguran u novu državnu zajednicu poprilično rascjepkan jer je mirovni sporazum u američkoj vojnoj bazi u Daytonu malo prekrojio dotadašnje stanje, pa je onom klasičnom Kupresu dodan još jedan, srpski, sa selima u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo. Te svi valjda mogu biti napokon zadovoljni svojim etničkim čistim pogledima na uglavnom pusto polje.

Prapovijest, rani i srednji vijek ovdje su ostavili artefakata toliko da su potrebne cijele znanstvene ekskurzije da se osvijetli daleka prošlost starog Cyprisa i njegovih tumula, zapravo je Kupres otvorena stranica nesagledive čiste povijesti i svako malo odavde ode u svijet vijest da je otkriveno ovo ili ono. Te ću morati u neke okolne muzeje da vam približim dio onoga što je ovdje pronađeno. Brojne legende se pak nisu mogle odnijeti, ali su se proširile nadaleko, toliko daleko da ih sada kao svoje prisvajaju i neka druga mjesta.

U sastavu općine Kupres u sretnoj Federaciji BiH ostala su (polu) naseljena mjesta Donji Malovan i Gornji Malovan, potom Bajramovci, Begovo Selo, Bili Potok, Blagaj, Donje Ravno a eto i Gornjeg Ravnog, Goravaca, Donjeg Vukovskog i Gornjeg Vukovskog, Kukavica i Kudilja, Kuta, Mlakava, Mrđebara i Mušića, Odžaka, Botuna, Brda i Bućovače, Zanaglina, Zlosela i Zvirnjače, Vrila i Suhovače (ovdje ime svakog toponima ujedno je i opis istog!; kavo je i čije je nekad bilo, je l' uzgor ili nizdol, je l' ravno il neravno...) Olova, Osmanlija, Otinovaca, Rastičeva, Rilića i Stražbenice, Suhova i Vrila, i sretnih Zlosela. Tridesetak je naseljenih mjesta, pa makar u njima danas boravio i čovjek ili dva.

E, a u još sretniju Republiku Srpsku u toj dejtonskoj vojarni, odlomljena su velika sela Šemenovci i dio sela Mrđanovci te staro Novo Selo. Silan se rat vodio da se ovo ovako raskrčmi, te su najzad svi pobijedili, ali sve kupreške pobjede bijahu pirove, i ona kad je jedna proleterska brigada pobijedila, 1942., ali gotovo da je bila prepolovljena i bila je to jedina prava bitka između partizana i ustaša u cijelom tom ratu, partizani su ju dobili nakon mjeseci vatre, ali gotovo da nisu imali koga postrojiti kad je sve skončalo a narod livanjskog i kupreškog te duvanjskog kraja, platio visoku odštetnu cijenu. Slično je bilo i dvije godine poslije. 1992. JNA je s početka rata zaposjela ovu visoravan za Radovanove Srbe, ali su na koncu i oni morali poći, zapravo su potjerani i to je bio kraj ratne priče ovdje.

Kronologija ratnih povijesti Kupresa preobuhvatna je, prepuna svačega, i pretjerivanja i ponižavanja a ponajviše nečovječnosti i patnje civila i i neću upasti u napast išta od toga rasvjetljivati. Tek, prvi se Hrvat na Kupresu pojavio tek 1947. godine, jer je vlast priprijetila oduzimanjem zemlje ako se poraženi ne budu vraćali, i počela je mukotrpna obnova povjerenja koja nikada nije dovršena i nisu ga potpomogla ni brojna socijalistička poduzeća, farme, mljekare ili šumarije, i sve je opet buknulo pedesetak godina kasnije.

Popis ljudskih glava iz devedeset prve ovdje ih je ubilježio 9.618; srpskih je bilo malo iznad 50%, hrvatskih do 40%, muslimanskih s velikim m bilo je osamsto i dvije a "ničijih" sedamdeset i dvije, samo nekoliko manje od jugoslavenskih. E, tko zna gdje su sad te ničije i jugoslavenske, ali ovaj kontroverzni popis iz 2013. veli da je sada hrvatskih ljudi ovdje 4.474, srpskih 318 a bošnjačkih 255. Upisan je samo jedan svoj i ničiji! No, ovaj broj varira, ovisno o tome koliko je Kuprešaka uspjelo na Zapadu naći posao, neki se i vraćaju trijezni od sreća koje nisu našli, neki još uporno pokušavaju te se mimoilaze i mijenjaju ove brojke, ali je pet tisuća ljudi ovdje "utvrdo" i dijele sudbinu vremena koje bi ovom jedinstvenom kompaktnom prostoru što se hladi za ljetnih vrućina i zaleđuje za zimskih studeni na između tisuću i stotinu dvadeset i još uvr'glave stotinjak metara napokon trebalo donijeti bolju budućnost jer su mogućnosti nesagledive.

Primjerice, popis stočnog blaga ovdje nije službeno rađen, a samo je pokojni HEPOK ovdje držao preko dvjesto tisuća ovaca, i svaki domaćin koji je imao držao do sebe imao ih je tristotinjak, imati krave i svinje bilo je podrazumijevajuće kao i imati djecu, a danas je to posve drukčije i čak se u fazi ulaganja u obnovu stočarstva ovdje može izbrojiti tek oko deset tisuća ovaca, što je malo, ali se to polako obnavlja i uvećava, ali zato ima i isto toliko krava, što je fenomenalno. Ovaj podatak o kravama jako je važan jer se pojavljuju privatni ulagači kojima je jasno da se ovdje s takvim ulaganjima ne može propasti, do šest ili sedam velikih farmera je ovdje, zemlja i pašnjaci uglavnom su dodijeljivani spram količine ulaganja te sam u jednoj dugoj makadamskoj vožnji od preko sedamdeset kilometara daleko od onog glavnog puta mogao posvjedočiti kako se napokon nešto ovdje "kreće".

Zasijane su tisuće hektara žitarica, stočnog krmiva i do sada mi neznane sudanske trave, valjda najkvalitetnije prehrane za stoku, vidio sam kako se obnavljaju stare i izgrađuju ili su već izgrađene posve nove tipske farme, sa nastambama za stalni boravak farmera i pastira, vidio sam mehanizaciju kakvu se dodat moglo vidjeti samo po bavarskim prostranstvima, sve su to strojevi koji se nikada ne gase, jer ili siju ili oru ili kose. Velika prostranstva podrazumijevaju goleme brojke.
Vidio sam guste šume pune divljači, jer su ondje još mine pa ni lovokradice nemaju tolika muda, osobito puno je srneće divljači, zeca, lisice, jazavca, divlje mačke, kune zlatice, lasice, tvora, trčka, divljeg goluba i prepelica, patka gluhara, mrkog medvjeda, divlje svinje, divokoza, velikog tetrijeba, šuma je ovdje živa i za naše uvjete sibirski golema jer od ukupnih više od petsto sedamdeset četvornih kilometara teritorija samo na šumu otpada gotovo dvjesto sedamdeset, a to je gotovo pola Kupresa! Lovno područje je brdsko-planinskog tipa i razvlači se na preko šezdeset tisuća hektara i Šumsko-gospodarsko poduzeće Kupreško ima o čemu brinuti i što raditi. Lovočuvarska služba pomno obilazi područje i pazi na gostujuće krivolovce, jer među domaćim baš i nema takve vrste ubojica životinja. Kodeks lovačke časti ovdje je poprilično zaživio.

Orlovi su kružili ponad visokih vrhova šuma oko sela Rilića, pustog i zaboravljenog, kroz kojega je put vodio u velikom luku sve do sela Kukavice i onog veličanstvenog istoimenog jezera; taj me put umorio, ali i oduševio. Vozio me Cigo, jer tako je rekao da se zove i da, što god da napišem o njegovom imenu i prezimenu, opet će ga zvati tako kako su ga oduvijek zvali, izvršni je "operativac" na najvećoj farmi ovdje, zapravo na više njih i ovaj potez prolazi svaki dan dva puta! On je veza ljudi na strojevima, pastira, veterinara i svega potrebnog sa vanjskim svijetom i svim što im ustreba. Naporno jest, ali čovjek to voli i nema namjeru ikud odlaziti, jer nije ratovao za Kupres da bi ga tek tako ostavio. Cigo ima bezbroj podataka i zna svako drvo u ovoj stepi, svaku žitaricu i slažem se s njim kad kaže da je, unatoč destrukcijama svih vrsta, ovo golemo područje koje će me sigurno namučiti u obilascima (jer, primjerice, udaljenost između dva najudaljenija kupreška sela gotovo je sedamdeset kilometara!, i to Kupres čini, vjerojatno uz općinu Ravno, našom najrazuđenijom općinom) doima se podatno, neiskorišteno s bezbroj starih i novih mogućnosti.

Za sada je ulaganje u uzgoj krava to što oduševljava, one stare državne farme što se vide s glavne ceste također se obnavljaju, zapravo je to gradnja iznova, samo na istom mjestu, planira se ujesen početi i sa prvim tovom svinja, njih dvije do tri tisuće i, nastavi li se ovim tempom, moguće da će broj krava danas prebaciti onaj iz socijalizma, a ni broj ovaca nije nedostižan. Poticaj države je problem jer ga uglavnom nema, a tržište bi se za meso odavde svakako našlo. Uostalom, sva ova silna govedina a koja se tu zdravo razvija, nije dovoljna da namiri ni potrebe Splitsko-dalmatinske županije u turističkoj sezoni, rekoše mi upućeniji i to vjerujem. Oduševila me ergela konja i to je prvi organizirani, planski povratak konja na Kupres nakon dugo godina, čak mislim da je prvi ovako organiziran uopće. Trenutačno ih je dvadesetak, i osim našeg domaćeg "tegljača", ostali su čistokrvno lipicanci ili arapi, dva su ih nabavljena na Romaniji i bili su u dosta lošem stanju, a nabavljeni su za rasplod. U početku im je bilo više do dobre hrane nego do dobrih kobila, ali kad su se oporavili, bome su dobro poradili na podmlatku! Ako je to početak priče o nekom kupreškom hipodromu u nekoj nedalekoj budućnosti, onda sjajno a ako i nije, opet sjajno; važno je da Kupreškim poljem opet jezde konji, danas posve istjerano odavde, tek ih ponetko iz ljubavi drži, nemaju oni više što raditi po ovolikom polju gdje se vrzmaju svi ti ogromni strojevi ostavljajući za sobom tisuće bala sijena.

Tradicija konja ovdje je duga vjerojatno koliko i tradicija čovjeka, a konjske utrke su, u vrijeme Dana kosidbe, najpoznatije manifestacije ovdje i najpoznatije tog tipa u nas uopće, dio duge tradicije. Jer odnijeti pobjedu u kosidbi ili u utrci konja, oduvijek je značilo biti slavan nadaleko, sve do sljedeće kosidbe ili utrke na Strljanici. Kupres je obogaćen i Međunarodnim festivalom folklora i, ovdje se u rano ljeto okupe folkloraši sa svih kontinenata i to je biserno vrijedna manifestacija, jer su gosti oduševljeniji ovim ambijentom negoli mi - kako je gotovo i u svemu drugom tako - pa je zanimljivo uživati primjerice u plesovima kolumbijskih Indijanaca koji već par godina podnožja Anda zamjenjuju za naš Kupres. Svijest o ovom festivalu dobacila je do najudaljenijih točaka planeta, ali ne i do naše domaće svijesti i tužno je što je isti poslužio dijelu metropolskih genijalaca da javno popljuju ulaganje i najminimalnija ulaganja države u "provincijsku kulturu". Fuj! Te ću vam i taj festival nastojati približiti u nekom od narednih kupreških skitnji.

Pastrve i rakovi

Kupres je pun vode. Sve to curi uglavnom s planine Stožer, koja kroz svoj trbuh propušta onaj spasonosni tunel koji niz nju vodi do Bugojna i dalje, a predaja kaže da na Stožeru ima "izvora koliko je u godini dana", no više vjerujem podatku da ih je izbrojano - do stotinu. Ku'ćeš više! Tri tanka vodena toka odavno su usjekla sebi kotline; i voda Bajramovaču na sjevernim stranama i s Mrtvica, (kako ju lj i sama nekako nevelika, ali opet dovoljno velika da u svoj primi i tokove Smrdićevca, Kupreški kraj se sastoji iz tri hidrografski dosta samostalne kotline: "Bajramovačku na sjeveru, Mrtvičku u sredini i Milačku na jugu", raspetljava mi ovu priču netko s Kupresa koji ju je vikipedijski ponudio, i veli da je najneravnije tlo bajramovačkog dijela, gdje su mnogobrojne kose, uvale i vrtače velikih razmjera, a tek na zapadu je prostrana ravan. Tuda protiče rijeka Mrtvaja koja izvire kod sela Stražbenice, teče prema sjeverozapadu i ponire na kraju polja, blizu Šemanovaca. Mrtvičkom kotlinom teče rječica Mrtvica, u koju se ulijevaju potoci Smrdelj, Karićevac i Jazmak. Teče prema zapadu i sjeverozapadu i uvire pod Kurljanjem, odnosno pod Jarmom kod mlina Mate Dumančića-Knezića. Milačkom kotlinom teče Milač, vodom najobilatija kupreška ponornica. (...); mogao sam lutati mjesecima Kupresom da ovo doznam, jer Cigo i svoga posla ima, a ne bih ovo upratio.

Do jezera je pak lako doći, tri su ih a ja sam već vidio dva. Kukavičko je glacijalnom površine više od tri tisuće i sedam stotina četvornih metara, duboko je i puno pastrve i rakova ali i predaja, o kojima će biti prilike prozboriti. Jezero Turjača je oko dvije i pol tisuće metara četvornih a Rastičevo pokraj kojega sama naišao na golemo stado krava nešto je manje od dva "vodena dunuma". O bogatom ribljem fondu ovdje skrbi lokalno i vrlo aktivno ribolovno društvo i njihove se članove da susresti gdje god se ovom stepom provlače uski vodeni tokovi. U sezonama kiša spasonosne za stoku i usjeve brojne su vrtače koje dugo zadržavaju vodu. U dnu nekih su također mali izvori i nevjerojatno je koliko smo mentalno udaljenih od ovih ljepota, gotovo nestvarnih. Onoliko koliko su naše svijesti opterećene stvarnim, ružnim tegobama.

Dragan Marijanović/oslobođenje