Kako su iza I. svjetskog rata spašena gladna djeca Hercegovine

Riječ je o povijesnom spašavanju gladne djece krajem i neposredno nakon završetka Prvoga svjetskog rata, koje je predvodio hercegovački franjevac fra Didak Buntić, a koje je pokazalo neviđeno zajedništvo svih hrvatskih krajeva i omogućilo preživljavanje tisućama ispaćene i gladne djece iz Hercegovine, Bosne, Istre, Kvarnera, Rijeke, Dalmacije i Slovenskog primorja, zahvaljujući dobroti stanovnika Slavonije, Baranje i Srijema, koji su ih ugostili i prehranili.

Bila je to svakog divljenja vrijedna akcija u kojoj se pokazala snaga duha i ljubavi pravih boraca za dostojanstvo svakoga ljudskog života, a posebno onoga slabog i ugroženog. „U iznimno teškim vremenima ratnih stradanja i mržnje izdigli su se ljudi čije ruke nisu šake, nego ruke otvorene, spremne pomoći, primiti, podignuti, nahraniti i spasiti.

Biblijski pothvat

Različiti krajevi kao što su primjerice Hercegovina i Slavonija, krš i plodna polja, dvije su sestre, koje to postadoše u najgora vremena.

Očito, u vremenima nije problem i nema težih ni lakših vremena...", piše fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja i jedan od organizatora svečane akademije, koja će se u povodu održati u srijedu 22. veljače u podne, u Hrvatskom narodnom kazalištu, a na kojoj će nazočiti hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kao pokrovitelji, zatim hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Božo Petrov i drugi visoki uzvanici iz svih hrvatskih krajeva. Glavni organizator tog događaja je Hercegovačka franjevačka provincija, uz svesrdnu potporu niza institucija.

Riječ je o iznimnoj obljetnici jer su učinci tog pothvata gotovo biblijskih razmjera. Zato se prisjetimo nekih činjenica od prije 100 godina...

U godinama prvoga svjetskog rata (1914. - 1918.) život u Hercegovini i nekim dijelovima Bosne, u Istri, Kvarneru, okolici Rijeke, u zaleđu Dalmacije, bio je gotovo zamro. Pored mnogih ratnih nedaća koje su pogodile siromašni narod u tim pokrajinama, k tome mu je još glad oštro zaprijetila i ugrozila ga, a mnoge živote i odnijela. Glad je bila poput živog pijeska koji se sve više širio i sve više ljudi gutao. U tom naletu smrti najugroženija su bila djeca - oni najslabiji i najneotporniji. Upravo kada je izgledalo da će smrt od gladi poharati spomenute krajeve, u Hercegovini se diže Mojsije svoga puka, Spasitelj sirotinje (kako su ga zvali) fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu. On dolazi u Zagreb gdje traži i nalazi spas. Njegovu molbu svim srcem prihvaćaju ljudi široka srca, članovi «Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika» u Zagrebu, poput Josipa Šilovića, Đure Barasičeka, Velimira Deželića, Petra Rogulje, Ivana Vereša, Eugena Sladovića i dr. Tako nastaje pokret za zbrinjavanje glađu ugrožene djece u Sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu. U županijama zagrebačkoj, varaždinskoj, virovitičkoj, bjelovarskoj, požeškoj i srijemskoj organiziraju se obitelji koje su bile spremne primiti gladnu djecu. Cijela Hrvatska, a posebno Slavonija i Srijem, otvaraju srca i vrata gladnoj bosanskohercegovačkoj djeci.

Stasale su generacije

Suprotstavljajući se svim svojim snagama toj surovoj sudbini spomenuti velikani, ali i državni činovnici, učitelji i učiteljice, župnici, građani i seljaci, jednog srca - svi oni započinju pisati jednu od najljepših epizoda u povijesti hrvatskog naroda, a možda i šire. Akcija je trajala od ljeta 1917. do 1919. godine. U tim godinama smrti od gladi otrgnuto je prema procjenama više od 17.000 djece. Samo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj je zbrinuto, prema službenim podacima, 12.270 djece, od kojih se svojim kućama vratilo 9451, a kod dobročinitelja ostalo 2819 djece.

Mnoga od njih su posvojena, a od većine su stasale generacije, o čemu svjedoče mnogobrojna južnjačka prezimena diljem Slavonije, Baranje i Srijema.

Iz Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja, Dalmacije i Slovenskog primorja na prehrani u Sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji bilo nekoliko tisuća djece.

S pravom se ovu akciju smatra jednim od najsvjetlijih događaja u ratovima i mržnjama protkanom dvadesetom stoljeću. No, nakon akcije uslijedio je zaborav, poguban ne samo zbog onoga što se dogodilo nego i zbog budućnosti. «Nije se spominjalo ono što je bilo bitno za cijelu ovu akciju, a to je da su se spašavala djeca bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost. Hrvatski narod u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj otvorio je vrata svojih domova ne samo Hrvatima nego i djeci srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovijesti. Kakva je šteta što ta suradnja, pomirenje u nevolji, nije iskorišteno u desetljeću pred Drugi svjetski rat za jačanje povjerenja i suradnje. Zato je ova obljetnica prigoda da otrgnemo zaboravu djelo vrhunske plemenitosti - poručuju organizatori skupa.

Rođen je u Paoči kod Čitluka u BiH, 1871. Bio je hercegovački franjevac, narodni dobrotvor i prosvjetitelj, političar i jedna od najutjecajnijih osoba u Bosni i Hercegovini početkom 20. stoljeća. Njegovim zauzimanjem, u godinama velike gladi krajem Prvog svjetskog rata, spašeno je oko 17.000 ljudi, tako što je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u plodne krajeve Slavonije i Srijema te ih razmještao kod dobročinitelja. U Zagrebu je 1919. otvorio konvikt za školovanje siromašnih talentiranih učenika i studenata. Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za pravedniji otkup. Organizirao je navodnjavanje poljâ, izgradnju putova, širenje poštanske i telefonske mreže, izgradnju otkupnih duhanskih stanica. Osmislio je program gospodarske i kulturne obnove Hercegovine, utjecao na iskorjenjivanje nepismenosti. U tečajevima, koje je osmislio i organizirao, od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati oko 20.000 ljudi. Bio je beskompromisan politički zastupnik svoga naroda kod vlasti u Beču, Sarajevu i Beogradu. Nakon raspada Monarhije, u listopadu 1918. izabran je za člana Narodnog vijeća SHS-a, kao predstavnik Hrvatske pučke stranke. Bio je veliki domoljub, te ga se naziva Ocem Hercegovine te Hercegovačkim Mojsijem. Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890. - 1895.), potom predavao hrvatski i klasične jezike u širokobriješkoj gimnaziji.

Od 1905. do 1910. u Širokom Brijegu je vodio gradnju današnje bazilike. Za provincijala hercegovačkih franjevaca izabran je 1919. godine. Umro je 1922. u 51. godini, na jednom od svojih radnih zadataka, usred polja. Ne pamti se da je ijedan svećenik tako bio oplakan u narodu. Očekuje se njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Vecernji list