Priče iz Hercegovine:Znoj i sreća Jamakovića

.....uglavnom poljoprivredno i kako se mogu postići dobri prinosi sa zemlje, dostatni za obiteljske potrebe, ali se dosta toga može i prodati. Nisam se puno trudio pronaći primjer takve obitelji, jer gdje god ovdje pogledate, uglavnom se svaki djelić zemlje obrađuje i nevelike posjede sve više pokrivaju plastenici.

Između dva pljuska

Voćke su otežale pod plodovima, stalna smjena kiše i sunca idealna je za dobar urod, izuzmemo li nekoliko ekstremno hladnih dana, kada je sve bilo došlo u pitanje. Jagodnjaci i malinjaci gustim redovima uspinju se uz padine istočno od rijeke, gdje se, ima već dugo, oformilo novo selo pa više nisam siguran je li tih kuća više na lijevoj ili na desnoj obali Neretve, kako ljudi i danas zovu modrinu Jablaničkog jezera.

Zapravo, dok je bila Neretva, ovamo je samo staro selo bilo, danas već posve zaboravljeno u brdu, a otkako je postalo Jablaničko jezero i otkada se nad njim proteže taj most, zemlja ovdje postala je vrijedna, lako navodljiva i ljudi su se naselili uz put koji uzdužno presijeca polje, vremenom preraslo u veliko naselje, s puno njiva između kuća.

Ma pušći mene, ja sam ti ovdje zaposlen u žene!, sad ćemo je zovnut!, "branio" se četrdesettrogodišnji Elvedin Jamaković pitanja koja mu je navalio postavljati neočekivan neznanac što je banuo tu između dva pljuska, i na vratima povelike ali kuće koja je još u izgradnji i još čeka fasadu ukazala se žena mu Nihada, tridesetpetogodišnjakinja, koja sve vrijeme provodi na zemlji koja je opasala kuću i na kojoj na suncu bljeskaju dva njihova plastenika.

Vedre je i vesele "čehre" gospođa Nihada, i vidim da će vrijeme provedeno s njima biti poučno. Ovaj posao ima tako neke prednosti: dobiješ prijatelje ondje gdje to ne očekuješ.

Zapravo, Elvedin je odličan radnik, ali organizator je Nihada, sve o voću i povrću i plasteničkom uzgoju zna, zna sve i o zaštitnim sredstvima i stalno odlazi u Mostar posavjetovati se sa stručnjacima, ako neke poljoprivredne kulture na koje još nisu svikli, jer poljoprivredi se uče, nisu se nekada njome bavili, a, kad već uče, onda žele naučiti sve što treba i kako treba, i o korištenju neštetnih zaštitnih sredstava kada nametnici prisile na to.

Elvedin je "pri vojsci", ali dva sina i ženu nije mogao uzdržavati od te plaćice koju svakodnevno ide zarađivati u vojarnu u Čapljinu, niti je Nihada žena koja bi mogla čekati da joj netko nešto "donese", pa makar bio i rođeni muž, takva je: vrijedna i poduzetna i čini mi se da je sve od nje krenulo.

Dva školarca

Počeli smo "ispod zemlje", kaže mi dok me provodi zasadima u plastenicima; dva su ih i pokrivaju do dvjestotinjak, ili nešto više četvornih metara. Paprike lijepo napreduju. Kao čovjek iz paprika, to odmah vidim, a i drugo zasađeno je u odličnom stanju. I pod "najlonom" i izvan njega. Sve sade: papriku, rajčice, grah, kupus, bijeli i crveni luk, krumpir, grašak, mahune, mrkvu, krastavce, jagode, maline, imaju i kravu i pčele.... Čudo, ljudi.

Da, imaju i dva sina, dva školarca i tinejdžera, uza njih brinu i o Elvedinovom sestriću koji u Prozoru nije imao srednju elektrotehničku školu, pa je i on s njima i odlazi svaki dan u Konjic, učiti to što voli. Nikoga od te rođačke tročlane učenjačke "bande" nisam zatekao tu, ali Jamakovići kažu da rado pomažu. Lijepo.

Ništa nismo ni imali niti znali, nastavlja Nihada, mogo nas je vala svak, da izvineš... Šta nam god ko kaže, mi mislimo - tako je. Evo, ovaj veći plastenik bila nam je prva investicija. Još ga otplaćujemo. Izišao nas je oko pet hiljada maraka! Nisi imo mogućnosti pa su nam spas bili oni mikrokrediti. Oduljilo se vraćanje, ali brzo ćemo mi to...

Nisam znao stvarne cijene, dodaje Elvedin, tako je tad bilo ovdje, najlon toliko i toliko, uzmi ili ostavi, konstrukcija toliko, ali, kad sam počeo raditi u Čapljini, a doli je sve pod plastenicima, vidim ja da sam sve preplatio i još dužan ostao. E, neš me više derat! Naučio sam doli s ljudima svašta. I kako i šta se pravi i kako i kad se što sadi.

Čapljinski je kraj sve ovo i izmislio. Poludili su kad su čuli koliko me koštao plastenik. Oni bi za toliko i za manje, dulum najlonom pokrili. Ali, čovjek uči dok je živ...

Evo, hajder vamo, ovaj drugi plastenik sam sam napravio. Od drveta. Nije me izišao više od par stotina maraka! Treba čovjek svašta naučiti i proći dok se ne dozove pameti i znanju... Ali Nihada i ja učimo, ona brže i bolje, a ja joj pomažem, nemam ja vremena.

Sreća u plasteniku

Nihada veselo obrazlaže: ma, ja sam sretna kad uđem u plastenik, čovjek se super osjeća kad vidi da je sve u redu i da će ubrati ono za šta se mučio, imamo sve voće i povrće cijelu sezonu, a nešto osušimo i ukiselimo za zimnicu, višak prodamo. Sve svoje imamo osim šećera i ulja, ništa ne trebamo. Pa, kako, bona, oko krave stižeš? Ih, ne bih ti ja dala krave...

Ima i tu računica, hajde, skontaj koliko bi za nas petero trebalo mlijeka i mliječnih proizvoda, svaki dan iz prodavnice. A ništa domaće nije. Naša krava daje više od dvadeset litara mlijeka.

Skontaj koliko je to za mjesec. Ima tu puno viška. Onda ja fino sir, ovaj onaj, surutku, mlijeko, svakog petka na pazarni dan u Jablanicu i sve tamo prodam. Imam svoje kupce.

Onda, kada dođe vrijeme voća i povrća, i to prodam! Samo od krave osiguramo dvjesto - tristo maraka mjesečno, pa ti računaj! Ja, evo ovdje, zaradim Nihadovu plaću ko s nokta. Jes da posla ima, jes da umorna i ustajem i liježem, ali imam rašta. Drukčije neš kredite vratit.

Ne vidim nikakav poljoprivredni stroj, a ima tu i oranja i kopanja, ni onaj malinjak nije mal.

Krava treba travu, čime Elvedin ore, čime kosi, čime zemlju usitnjuje... Dođe meni Stipe iz Doljana, uzore ugrubo. Nije skup. Zaleti se on ozgar i za par sati sve mi uzore. To me dođe do četiristo maraka maksimalno. Tako smo i prijatelji postali. E, najgore mi je što nemam freze.

Freza bi me spasila. Ona samelje zemlju u brašno, ali, jebi ga, ne možeš sve najednom imati.

Računamo, kad otplatimo plastenik, onda ćemo podići novi i kupiti frezu, akobogda. Onda ćemo malo unaprijediti proizvodnju, proširiti, onda će zemlja otplaćivati frezu a kad otplatimo frezu - onda bi mogo bacit fasadu na kuću!

Eto, netko planira strpljivo i bori se za šaku zemlje, mislim dok slušam Jamakoviće, a netko se zajebava dokle ga volja. Hoću reći, te su se freze, a i traktori i druga poljoprivredna pomagala, dijelila nakon rata i šakom i kapom, ali "majstori" prijevara upravljali su raspodjelom. Puno tih spravica otišlo je onima koji ih ni ne trebaju, ne barem ni izbliza koliko bi trebali Nihadi i Elvedinu, ali moraš biti blizu vatre da te ona ogrije. A oni - nisu. Gledaju ljudi svoja posla i veselo podnose sudbinu, zapravo, oni ju veselo grade.

Njima je freza san

Imaju oni posjeda gore u Prenju, nekada bili pašnjaci njihovih starih, ali sad je to uglavnom šuma. Dobra je i šuma, ali čime ćeš je dovuć? Pa se Elvedin nekako snalazi. Sijeno osigurava sam, odlazi u Prenj kositi, pa to polako dovlači da je krava sita zimi. Ovo bi bio sretan svijet kad bi se svi prema najmilijima odnosili kako se oni odnose prema kravi, kojoj uvažavaju status hraniteljice. I one koja osigurava tih spasonosnih tristo maraka mjesečno, jer sve drugo ode u kreditne rate. Nihada je sretna što oni sami odlučuju o svojoj sudbini. Djeca su zdrava i pametna, dobri đaci. Sve im je kako treba biti, sve ono što je "do njih". I zato ne brinu za budućnost.

Tako razmišljaju ljudi koji su sretni što se imaju gdje umoriti i poreznojiti, koji su sretni što naporno rade. Njima je freza - san. Takvi se snovi ostvaruju. Jer su skromni i ljudski su. I puno je ovakvih naših obitelji. Sa najnužnijim očekivanjima. Sve ostalo je laž i sreća kratka vijeka. I jednom ću doći pred ovu kuću, sjesti opet s njima, bit će sunce i bljesnut će fasada njihova doma. Hoće, sigurno...

Dragan Marijanović/oslobođenje