Priče iz Hercegovine: Bitka na Neretvi

Dotad ću se još malo provrtiti po povijesti Jablanice i događajima vezanim za nju. Za takvo što motivirao me golem izbor fotografija, doista rijetkih a za koje više nije lako utvrditi tko im je autor ili vlasnik autorskih prava. Tek rijetke od njih imaju potpise autora, a sve ih se dade vidjeti na službenim stranicama naših željeznica te na raznim portalima koji uglavnom njeguju uspomenu na staru prugu i ćiru, te na burne događaje koji su se odvijali na njoj i uz nju, od vremena izgradnje, kada je ovaj gradić "progledao" u svijet.

Mostovi nad Neretvom koje se izvorno sjeća sve manje ljudi posebna su priča o nevjerojatnoj upornosti i stručnosti, a dadu se naći i fotografije prvih radova na izgradnji HE Jablanica. Te tako odlučih s vama podijeliti ovaj mali jubilej i dvjestoti broj Hodopisa.

638 stećaka

Dakle, kad je Bitka na Neretvi i onaj razlomljeni most u pitanju, valja napokon oko toga razriješiti sve dvojbe. Bitka bijaše u zimu 1943. godine i tada je prvi put srušen taj most, luk mu je bio okrenut nadolje. Nakon rata napravljen je novi most, tj. ovaj koji se sada odupire Neretvi i kojemu je jedan kraj pomaknut za posljednjih snažnih bujica. Taj most stajao je uzgor sve do 1969. godine kada će ga slavni Jules Briner srušiti za jedan od najatraktivnijih kadrova u povijesti naše kinematografije, u filmu koji je uvršten među deset najboljih ratnih filmova u povijesti svjetske kinematografije, film Veljka Bulajića "Bitka na Neretvi".

Oko toga u dijelu javnosti još traju zablude, jer ljudi uglavnom misle da je taj most u ovakvu stanju još od 1943. Kada danas promatram ovaj gradić, pitoreskan i svakomu prolazan, pokušavam zamisliti svu tu bjelosvjetsku strku koja je koncem šezdesetih vladala u njemu i uokolo po Risovcu, gdje su se snimali nezaboravni prizori obračuna sa četnicima i kada su u Jablanici ispijali pivo i rakiju možda i najznačajnija imena tadašnje svjetske i domaće kinematografije. Ostale su i fotografije sa snimanja, kada se slavni Briner, u ulozi partizanskog diverzanta, spremao dići most u zrak, i te su fotografije posljednje koje taj most pokazuju nad vodom.

Društvo uz rakiju i sir iz mijeha Brineru su tada pravili i Franco Nero, Orson Wales, Sergej Bondarčuk, Silva Koschina, Bata Živojinović i Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Ljubiša Samardžić i Neda Arnerić i svi mogući raspoloživi jugoslavenski glumci toga vremena, a tisuće statista vrzmalo se posvud uokolo i nitko nije bio u istoj uniformi! Jablanica je već bila "uigrana" za veliku pozornicu, jer je izgradnja hidroelektrane ovdje također dovodila puno ljudi i trajalo je to godinama.

Gužva je bila i u prapovijesti i ranom i kasnom srednjem vijeku, jer o tome govori i 638 stećaka razbacanih po četrdesetak nekropola. Dakle, prolazio je ovuda karavanski put koji je vodio od Dubrovnika ravno u dolinu Vrbasa i naravno da je uvijek bilo živo. Zapravo, u svojoj povijesti Jablanica je svakom bila važna, ni nalik današnjim prilikama u kojima gradić svoju budućnost vidi u novim okolnostima, a one više ne podrazumijevaju neku veliku pomoć države, država raspolaže strujom, to je njoj najvažnije i Jablanica će se, kao i druge lokalne zajednice koje kane opstati i zadržati barem optimum stanovništva, morati osloniti na vlastitu pamet i ne osvrtati se previše ni u daleku ni u blisku prošlost, jer u njoj svega ima.

Najveća razvojna prilika su joj sve danas znane vrste turizma i golemi prirodni resursi, povratak selu i stočarstvu i ekološkoj proizvodnji hrane, a crne magme - granita, uvijek je bilo i bit će, ovisi samo kako će se njom raspolagati, ali i s nekim drugim rudama kojih je u jablaničkom okruženju pristojna količina. Sve su ovdje planine izrodile i dale čovjeku na upravljanje, a kako se upravlja bila bi tema za tisuću različitih mišljenja.

Ovim krajevima raspolagao je i vladao Mastan Bubonjić, darivan od bosanskog kralja Ostoje u četrnaestom stoljeću, pa potom vlastelinska obitelji Pavlovići i Jablanovići, po kojima će gradić dobiti ime, prvi put spomenuto u defteru iz 1477. godine, zajedno sa tri sela: Žugle (današnj Žuglići), te Ostrožac i Čehari. Najstarije iskopine govore da je ovo područje naseljeno:

"Zasad najstariji pojam Jablanica nalazimo u (drugom) defteru (popisu) iz 1488./89. godine prema kojem se Jablanica spominje kao kraj u nahiji Neretva i bila je timar (područje) nekog bega i imala je 67 domova, 4 neoženjena i 3 muslimana. Ukupan prihod od desetine koja je davana timarniku iznosila je 5.623 akče. Ostali stanovnici su bili kršćani. Zna se pouzdano da je Jablanica 1593. godine bila timar Gulam Šah Hudaverdi Bosna Mehmed-bega, poznatog državnika i vakifa (dobrotvora) iz Repovaca kod Konjica. Osmanska vladavina, osim hanova i putova nije ostavila bitnije tragove tako da je početak urbanizacije područja započeo dolaskom Austro­Ugarske monarhije 1877. godine, koja je izgradnjom kasarne, mostova, tunela, kuća i stanova za namještenike, željezničke stanice i hotela, udarila temelje današnjem izgledu grada i njegove okoline. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu donosi ukaz 30. maja 1893. godine da se ime Jablanice promijeni u ime ‘Jablanica na Neretvi'. Iako joj je od najranijih početaka, zbog svoga geostrateškog položaja preodređena sudbina kao mjesta za odmor i oporavak, Jablanica je svoj ekonomski razvoj temeljila na razvoju industrije kamena i hidroenergetskih potencijala. Mada su i ranije postojale vjerske škole (sibjan mektebi) prva narodna osnovna škola u Jablanici počela je s radom 1902./3. godine u Popovića kući (danas Halebića kuća)..." zbori službena povijest gradića koji se u osnovi razvijao po izgradnji željezničke postaje i konture grada i danas su secesijske, kolikogod bile zaklonjene objektima novih vremena, jer se gradić nema kamo širiti.

Stara željeznička postaja u Jablanici, kao i sama Jablanica, bila je prizorištem nekoliko važnih događaja, a takve gradove uvijek ističu kada ističu nešto važno iz svoje prošlosti. Tako da je svakako važno reći da se na toj maloj postaji trećega dana a mjeseca šestog, ljeta gospodnjeg 1909. iz mrkog oblaka ugljene prašine ovdje ukazao sam car Franz Joseph, na svom povratku iz Bosne i putu prema jugu, i on je za to vrijeme bio najznačajnija svjetska ličnost koja se nakašljala ovdje i zaustavila makar nakratko, a 1978. godine u svoju povijesnu misiju ovdje je prvi put nakon rata govor održao i Josip Broz Tito.

Slavna pruga

Lipanj je bio poprilično nesretan mjesec za staru monarhiju, jer će se prestolonasljednik Franz Ferdinand ovdje također nakratko zadržati sa svojom trudnom suprugom na onom putu u sarajevsku smrt, koja će čovječanstvo uvući u krvavi rat... ta pruga već je odavno povijest, i prizori zabilježeni iz njezina vremena još šokiraju divljom ljepotom.

Imala je pruga i nesretne dane, jedan je opisan i na Forumu ljubitelja željeznice, a tamo se susreću virtualni poznavatelji i najmanjih sitnica vezanih uz slavnu prugu: "Prije mosta je bila skretnica. Ovdje je izgleda bio neki udes? Most je bio zajednički željeznički/cestovni. Na obje strane mosta su bile rampe. Odmah na slici desno (ne vidi se) počinjao je veliki uspon. Bio je dvadesetak i više promila. Uspon je bio do tunela Ledenik gdje se uzana pruga popela na nivo sada normalnotračne pruge. Iz Jablanice su se vlakovi potiskivali sa nezakvačenom potiskivalicom. Jablanica je imala radi toga 4 lokomotive serije 83. Negdje krajem pedesetih se otisnuo vlak iz Konjica prema Jablanici sa lokomotivom 83-161, Đakuša. Poginuo strojovođa Asim Šišarak, ložač Mića Andrić i vlakovođa Alija Jelin (...)"

Nova pruga, sjajan zahvat socijalističke izgradnje, tako će se ispostaviti - nikada nije zamijenila ili dostigla učinak mrtve pruge: stiže se neuporedivo ranije i udobnije, sve je nestvarno lijepo i svakom dostupno, ali više da se gotovo ni ne koristimo željeznicom. Ne znam zašto je to tako, nisam pametan...

Dragan Marijanović/oslobođenje