PRIČA LOGORAŠA IZ JABLANICE: Premlaćivanje, ubojstava, ranjavanja, izgladnjivanje i nitko na kraju ne odgovora

...u Jablanici, a povodom 24. obljetnice zatvaranja, bilo je posebno emotivno, dijelom zbog prisjećanja na teške mjesece koje su proživljavali dijeleći među sobom komad kruha i pokušavajući, bez obzira na patnje, očuvati nadu kako će svanuti dan njihovog oslobođenja, a dijelom i zbog uspomene prema svima onima koji danas nisu s njima.

Karlo Marić, jedan od logoraša koji je proživljavao torture u logoru Muzej u Jablanica, a danas predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata HNŽ-a, u razgovoru za Dnevni list prepričao je detalje iz svojeg zatočeništva u ovom surovom logoru, sva mučenja i premlaćivanja, odvođenje na prisilne radove, ali i činjenicu da danas, toliko godina od zatvaranja logora, pravda još uvijek nije zadovoljena.

Emotivni susreti

Susret koji smo imali u Jablanici povodom obilježavanja raspuštanja logora mnogo znači ljudima koji su prošli sve strahote, započinje Marić, te navodi kako su imali i vrlo emotivne razgovore sa ženama iz Jablanice koje u tim teškim vremenima na neki način uspjele u logor donijeti komad kruha koji im je mnogo značio.

"Vladala je prava glad", kaže Marić te oslikava kako je to zapravo funkcioniralo-čak i komadić kruha, za ručak isto i jedan-dva decilitra sočivice.

Surovi uvjeti

"Ujutro, a nekada čak i u 2 sata poslije ponoći ljudi budu prozvani, a nakon toga u brda njihovim vojnicima nose hranu i vodu. Cijeli dan onda kopaju rovove", prisjeća se Marić, te dodaje kako je primjerice na četiri hrvatska logoraša na radovima išla tek jedna konzerva i 70 dekagrama kruha. Ručak bi im bio obećan nakon povratka u logor, no Marić kaže kako se to nikad ne bi dogodilo, jer kada bi im logoraši koji su ostali u Muzeju pokušali sačuvati taj obrok, u Muzeju bi im rekli kako će njihove kolege ručati gore u brdima. I tako u krug...

Marić navodi fizičko zlostavljanje koje je bilo stalno prisutno, a posebice kada bi doveli neku novu grupu.

"Onda krene nemilosrdno premlaćivanje udaranje, bilo je ubojstava, ranjavanja, silovanja..." s tugom se prisjeća Marić.

Stradanja

Marić posebno naglašava i podatak kako je logor Muzej osnovan nešto više od godinu dana nakon referenduma o neovisnosti BiH te kaže kako su prvi Hrvati dovedeni 15. travnja. Nakon toga, 10. svibnja dolazi i druga grupa iz Grabovice, dok ostali dio stanovnika ostaje živjeti u okupiranom selu gdje su prošli kroz mnoge ružne događaje da bi u noći s 8. na 9. rujna bili ubijeni, njih 33.

"Oni koji su pobjegli u špilje su pohvatani i dobiveni u logor gdje su proveli 7 mjeseci", kaže Marić, te navodi kako su u logoru bili i Hrvati iz drugih mjesta, poput Doljana.

"Bilo je situacija, zaustavi se autobus i svi se Hrvati odvedu", dodaje on. Kada je riječ o brojkama kroz Muzej je, kaže Marić, prošlo preko 600 Hrvata, smrtno je stradalo osam ljudi, a logor je imao i svoje dijelove u drugim mjestima izvan Jablanice.

"Najgore je što nikada nitko nije odgovarao za formiranje logora. Tužiteljstvo i sudstvo jednostavno ne čine ništa da bi se procesuirali odgovorni", zaključuje Marić.

Inače, obilježavanje raspuštanja navedenog logora samo je jedan od događaja kojima se hrvatski logoraši prisjećaju žrtava koje su podnosili u logorima Armije BiH Prema dostupnim podacima koje ima spomenuta udruga kroz 331 logor Armije prošlo više 14444 Hrvata- od toga su brojne žene, djeca.

Svi zajedno su prošli jednu ogromnu torturu, fizičku i psihičku, a brojni logoraši nikada nisu ugledali svijetlo slobode.

Razgovarao: D. Pušić, [email protected]