Hodočasnička staza Gospi od Rame do Sinja
Tako je staza Gospi Sinjskoj, koja ima tradiciju dužu od 300 godina, konačno uređena, postavljena je signalizacija, napravljena odmorišta s mogućnošću posjeta brojnim stećcima, starim mostovima (Rimski most u Šujici), crkvama i samostanima te drugim značajnim mjestima.
Ideju su prepoznali u EU-u, koji je financirao projekt.
Radovi su trajali dvije godine. I već su planinari, znatiželjnici, pa i hodočasnici počeli koristiti stazu, s oduševljenjem pričajući o njoj i svemu što se na tom putu može vidjeti od Šćita preko Ravanjskog polja do Šujice i dalje oko Buška jezera, Kamenskog, Otoka, pa preko Sinjskog polja do Samostana sa slikom čudotvorne Gospe Sinjske.
Prema povijesnim saznanjima, upravo stazom Gospi Sinjskoj je 1687. godine pred turskom opasnošću u pravcu Sinja prebjeglo nekoliko tisuća katolika s područja Rame, Tomislavgrada i Livna, na čelu s fra Pavlom Vučkovićem i ramskim svećenicima iz samostana Šćit, o čemu je pisao Ivan Aralica u svome romanu "Put bez sna". Sa sobom su ponijeli čudotvornu sliku Gospe Ramske, danas Sinjske, koja je, prema predaji, spasila Sinj od turske okupacije.
Mnogi su prebjezi ostali živjeti u Sinjskoj krajini, o čemu svojedoče i prezimena kao što su Ramljak, Duvnjak, zatim Tripalo, Pavići, Stanići, Miloš(evići), Vučkovići... Primjerice, danas u Tomislavgradu nema prezimena Vučković, ali se jedno od najstarijih groblja zove Vučkovine. Zna se da je i fra Pavao Vučković bio Duvnjak, a tada je u Sinj prebjegao i hajdučki harambaša iz Livna, predak aktualnoga hrvatskog premijera Milanovića.
Tada su počele i kroz 300 godina nastavljene veze stanovnika Rame, Livna i Tomislavgrada sa Sinjem, tada je počelo hodočaše za Veliku Gospu. A hodočastilo se konjskim stazama preko brda i polja. Tisuće ljudi išlo je uoči Velike Gospe u pravcu Sinja na zavjet.
Izgradnjom cesta te su stare staze zarasle u šikaru, zato se išlo asfaltnim i prometnim cestama, pa je zbog brojnih opasnosti u prometu bilo i smrtnih slučajeva.
PIŠE PETAR MILOŠ/MISIJA