Hercegovački Hrvati u službi Franje Josipa: Zaboravljene priče!

Ili, prema istoj našoj pogrešnoj logici, donedavna talijanska ministrica Maria Rosaria Carfagna („Mara", kako smo joj često znali tepati) pričinja nam se možda lijepa i privlačna, dok našu Lidiju Korać nepravedno doživljavamo tek kao socijalistički relikt. Onaj Škotlanđanin Sir John Boyd Orr primjerice, taj nobelovac, biolog i prvi glavni tajnik Organizacije za prehranu i poljoprivredu pri UN-u nam je svima vrhunski autoritet, a Jerko Ivanković Lijanović obična hercegovačka prehrambeno-poljoprivredna budala. Sam Franjo nam je Asiški skroman, ponizan i predan, svet uostalom, a njegovi sljedbenici fra Luka Markešić ili fra Petar Jeleč valjda nisu.

Piše: Ivan Šimić, Dnevnik.ba

Ako već ne znamo, a ne znamo - upravo smo uvjerljivo pokazali, dovoljno cijeniti naše znanstvenike, političare i svećenike, o književnicima, slikarima ili liječnicima bolje da i ne govorimo, mogli bismo barem malo više držati do naših vrsnih seoskih lažova i njihovih priča na primjer. Upravo za njih ću se ja danas ovdje snažno zauzeti.

Zašto baš njih, pitate se začuđeno, na prvi pogled ne bez opravdana razloga? Evo zašto! Čuo sam, naime, prije nekoliko dana za još neke bezazlene laži i izmišljene avanture naših ljudi, povratnika iz Prvoga svjetskoga rata, koje mi se čine nedovoljno iskorištenima. Nemam ja ništa protiv toga da dostojnije obradimo Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića i Nikolu Teslu, da me ne biste pogrešno shvatili. Ili fra Didaka Buntića. Nemam ništa ni protiv izvanredne televizijske serije „Hrvatski kraljevi" koju smo gledali ove jeseni, dapače. Neka velikih ljudi i povijesnih priča, ali neka i onih malih i njihovih bezazlenih a zabavnih priča, makar bile lažne.

Jer, i bezazlene se laži ili izmišljene avanture - u naroda koji drže do sebe - mogu pretočiti u uzbudljive pripovjetke, kazališne ili filmske obrade. Eno Nijemci. Onaj njihov barun Münchhausen, što je iz živoga pijeska i sebe i konja na kojem je jahao izvukao povlačeći se za vlastitu dugu kosu, o njemu pišu sve svjetske antologije velikih laži i sve enciklopedije, prave se o njegovim istočnim pustolovinama iz 18. stoljeća crtani i igrani filmovi, osmišljavaju kreativne društvene igre, po njemu čak i neki medicinski sindromi dobijaju ime. A, uvjeravam vas, ništa izmišljenije i nevjerojatnije nisu bile njegove laži i pretjerivanja od naših hercegovačkih. Poslušajte samo ovu, slučajno izabranu:

„Ja na Solunu, čini mi se da je bila sedamnesta, iljadu devetstotina sedamnesta. Navalila uš da te Bog sačuva. Češi se kako znaš i ne znaš, o drvo, o sanduke, neda se to izdurat. Kad jednon, noć bila, utužila svrab u rovu, i ja izađen nebi li naša štogod bolje za češanje. Vidin nešto krupno u mraku, prislonin se, kad nekako ladno mi na leđima. Računan, baš dobro ovo. Pritiska se ja češat, i najposle se od puste dragosti k'o uvučen u to 'ladno'. Tako san i zaspa. Ujutro me probudi nekakva galama, kad neko - prije nego san se i snaša - poviče: 'Pali'. Puče, brate, k'o strila nebeska, izbaci me iz one topovske civi, letin ja sve naki mamuran, i nakon nekog vrimena - buć ja u srid Egejskoga mora. Kud sad u pičku materinu, mislin se taman, kad naiđe brod, vidin neprijateljski, eto ga ravno na me. Poskakala posada sva k meni, oće me uvatit živa ili mrtva. Jašta ćeš, mislin u sebi. Ubijen ti ja tu jednog po jednog, nisan žalija, znaš mene. Samo in kapetan bija nekakav okoprčan, ne da se. Šta ću, mislin brzo, nemaš ti tu kad puno dumat, i unda latin kamenu poklopnicu i - zviz po glavi, povri ćiverice. Nije više ni kvrknija. Posle naiša naš brod, i tako san ti ja eto jedva izvuka živu glavu."

Autor ove priče je neki naš hercegovački münchhausen, može on biti iz Mamića, Rakitna ili Gornjih Radišića, svejedno, ali antologije ga vidjeti neće, čak ni hrvatske. Takvi smo vam mi!

Osim moje obiteljske, emocionalne veze s tim Prvim svjetskim ratom o kojoj sam vam i do sada kazivao (pradjed po očevoj strani u njemu je poginuo, a djed po majčinoj teško ranjen, oba kao austro-ugarski vojnici negdje na istočnom frontu), priče, pa i laži, iz toga rata su mi vjerojatno posebno drage i zato što nikada nisu pretvorene u mitove, na njima nikada nije građena nikakve službene i obvezujuće istine. Sjetite se samo onog nešto kasnijega, naime Drugog svjetskog rata, svih onih boška buha, svih državnih laži i izmišljotina u koje se moralo vjerovati, sve one posljedične „partizanske estetike"poslije njega, u svjetskoj umjetnosti i kulturi odavno označene kao poseban pravac. Prema tome zdrav čovjek morao je osjećati neku iskonsku odbojnost.

Pored cijelih priča kakva je ona prethodna o Solunu, jako su zgodne i one koje su se uvijek pričale prigodno, kada bi se naši ljudi čudili nekim kasnijim dostignućima.

„Ništa je to", smirivao bi oduševljenje svojih suseljana münchhausen iz Goranaca ili Crnča kada bi oni pričali kako su vidjeli vodovod u Mostaru. „Mi ti na Kavkazu, ulišli u jednu kuću, kad tamo - mlikovod. Okreneš na jednu stranu - varenika, okreneš na drugu - kiselo mliko; volja te jedno, volja te drugo!"

Iz samih pak ondašnjih Gruda ili Drinovaca, možda i iz Batina ili posuških Vinjana, mogao je biti münchhausen kojega krajem tridesetih godina nije pretjerano impresionirala visina zvonika na novoizgrađenoj grudskoj crkvi: „Ništa je to. Kad sam ja narukova kod Vranc Jozipa u Vieni, posla ti on mene, neko mu valjda reka kako znan svašta u rukan, da popravin ciglu na jednoj kuli. Ponija ja sa sobon i sikiricu, ako buden mora štogod tesat računan, nikad ti ne znaš šta ti more zatribat. Popnen se gori, skinen nekoliko cigla, i baš da ću zabit sikiricu u gredu, ona mi se omače doli. Eto kolika je kula na Šembrunu: dok je sikirica pala na zemlju, sagnjija joj držak."

Zacijelo iz nešto južnijih krajeva - iz Paoče, Trebižata ili Hutova, možda baš s Rotimlje ili iz samoga Cerna, mogao je doduše biti i iz Kruševa ili Hrasna - bio je onaj što je služio u mornarici: „Eto kolike ti je brodove Austrija imala, pobro moj: pramac dvi godine ratuje, a krma o tom pojma nema!"

Ima tih prvosvjetskih ratnih podviga i legendi naših starih dakako još, ratovalo se ono i u Tirolu, i kod Temišvara (jedan je naš junak jednom tu ranjen u nogu, i to tako teško da su ga morali prebaciti u Vienu; svakakvih im se na tom putu nezgoda događalo, pa tako i ona kad je pet-šest paćnih vojnika iz hercegovačke regimente - među njima naravno i on, teško ranjen u nogu - „na guranje" upalilo veliki vojni brod: „Jebiga, nije tija užeć, i unda, štaćeš, mi zagrnuli nogavice, zagazili do kolina, i nismo more-bit ni trijes koraka kad on užeže"), i u Galiciji, ali - kako se to obično kaže - prešli bismo dopuštene okvire ovoga teksta. Ako jednoga dana ipak sve to netko skupi na jedno mjesto, nemojte se iznenaditi kad među njima, među tim pričama, možda prepoznate i neku stiliziranu priču o mojim tobožnjim podvizima iz zadnjega rata. Naime, i u zgode baruna Hieronymusa Carla Friedricha Freiherra von Münchhausena kroz stoljeća su priređivači poštogod dodavali, nešto iz narodne predaje, nešto iz izmišljena osobnog iskustva. Teško je prosječnu Hrvatu odoliti uljepšavanju i heroiziranju vlastite prošlosti.

Dobro je rekao Karl Jaspers: proteći će Neretvom i Cetinom još puno vode prije nego se Hrvati dozovu pameti.