ČAPLJINA Grgo na tržnici prodaje gotovo 30 godina, ustaje u dva ujutro i nije mu teško

Za Grgu Matića iz Višića može se reći da je kroničar zbivanja na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima. Praktično od njezinog otvaranja 1997. godine, svakodnevno prodaje robu. Zanat je, kaže, ispekao u ranoj mladosti prodajući s majkom, na metkovačkoj veletržnici proizvedeno voće i povrće, piše Dušan  Musa.

Uvjeti proizvodnje

Nakon što je nekadašnji gigant „Razvitak“ iz Metkovića u kojem je bio zaposlen, klonuo posvetio se poslu na veletržnici u Tasovčićima prodajući svoju i robi od drugih proizvođača koju otkupljuje. Zahvaljujući u mladosti stečenom iskustvu, nije mu bio problem prilagoditi se novom „biznisu“. Što se odnosa sa „sedmom silom“ tiče Grga kako ga zovu znanci, uvijek je spreman izići u susret pa je tako i ovom prilikom na upit kako ocjenjuje prošlu 2023. godinu, iz kuta proizvođača kaže:

„Što se mene osobno tiče, ja sam zadovoljan, zadovoljan sam bio svake godine do sada. Posao kojim se bavim je težak, naizgled nekome može izgledati da je lako doći tu pokupit novac i otići ća. Međutim, dvadeset i pet, šest godina ustajati u dva, tri sata jutri, svaki dan, izuzev par dana za blagdane ili državne praznike kad veletržnica ne radi, nije nimalo lako. Bilo ljeto bila zima, kiša ili sunce, ja moram biti na štandu! Našao sam sebe u tome, to je posao koji volim raditi, radit ću ga dokle god budem mogao izići iz kuće. Rekoh da sam osobno zadovoljan, međutim zadovoljstvo je stvar svakog pojedinca s kojim proizvodima radi i načina na koji radi, kao i u svakom poslu“, kaže gospodin Matić pa prelazeći na srž našeg pitanja nastavlja:

„Što se tiče prošle sezone mogu reći da je svaki artikl imao neki svoj povoljan period. Ne može se reći da je neki proizvod stalno išao dobro, izuzev možda krumpira. Znalo se dogoditi da zaštopa malo zelena salata, ali idu u to vrijeme možda blitva, paprika ili „paradajz“, pa dolazi period drugih artikala. Uglavnom kad pogledamo sveukupno kroz cijelu godinu, svi su proizvodi išli, svi su imali svoja dobra razdoblja. Došlo je vrijeme da ljudi što mi kažemo svaštare, nisu na jednom ili dva artikla, koja kad prispiju nemaju cijenu pa odu u gubitak. Međutim, proizvođači koji imaju po pet, deset proizvoda što mi zovemo pijacarenjem, koji prodaju nešto skoro svaki dan kroz godinu, mislim da trebaju biti zadovoljni.

Dakle, nema više monokulture na ovdašnjem selu kad je riječ o povrtlarstvu?

Nema, nema, takvo vrijeme dolazi. Onda moramo se vratiti i na uvjete same proizvodnje. Poljoprivredna proizvodnja lani u odnosu na dvije prethodne godine je poskupila više od sto posto, počevši od sadnog materijala, sjemena, sredstava za zaštitu, svega. Cijene repromaterijala su drastično išle gore što se odrazilo na proizvodnju. To znam na primjeru moga sina. Neki su se povrtlari odrekli pojedinih kultura ili smanjili proizvodnju. Tu je zatim problem radne snage, mladost se razišla po Europi, odlaze i danas, a stariji rade koliko mogu, jer teško je naći radnika da vam radi na dnevnicu. Sve se to odražava na proizvodnju i cijene.

Poznati ste po šarolikom štandu, može se reći da ste na ovo područje uvodili neke kulture.

-Ha, ha, ha… Možda je moj posao koji sam radio prije rata zaslužan za to. Putovao sam po cijeloj bivšoj državi, pa bi po završenom poslu znao obići veletržnice i pijace, one su duša grada. Bez pijace i bez pazarnog dana, grad nema duše“, konstatira gospodin Matić, pa nastavlja:

„Pošto sam ja radio u Metkoviću, imao sam prijatelje i znance koji su kao i ja ostali posla pa su se počeli baviti poljoprivrednom. Kad je njima bio otežan plasman robe, dovozili su na ovu veletržnicu. Znali su me pa bi meni dosta njih znao dovozili tu robu, a ja sam prosljeđivao dalje za Bosnu i Hrvatsku. Tako su na ovo područje počeli stizati cvjetača, brokule, kupus pupčar… Prvi sam počeo prodavati korijen celera, peršina, pašternjaka, rodokve, hrena, koje sam nekad vidio po Slavoniji, Srbiji i Vojvodini. Masa naših ljudi nije znala, za te kulture. Kupusnjače su stizale iz okolice Metkovića, a korjenaši iz Crne Gore preko Trebinja. Vremenom su i naši ljudi počeli to proizvoditi. Proizvode i danas, ali u manjim količinama. Ja dva puta tjedno korjenaše dobivam iz Moštra kod Visokog. Nije to trgovina na tone, ali pojedini ljudi traže, neko kao začin, neko kao lijek, uglavnom može se prodati.“

Više ne ide na tone

A sve što se može prodati je roba, dodali bi na ove riječi gospodina Matića, koji je uz ostale stalne prodavače na veletržnici u Tasovčićima zaslužan za zaživljavanje prodaje, zatim i proizvodnje tikava, različitih sorti krastavaca, pa čilija, batata… Jednom riječi od nekadašnje specijalizacije – proizvodnje tri, četiri povrtlarske kulture, paleta proizvoda se proširila s tim da se osim krumpira i lubenica više ne prodaje na tone, nego na kilograme i „kvintale“.