Marina Radoš: Za njih nema karanfila-Ove žene ni danas nitko neće spomenuti
Ustala se u šest sati, kao Milena, samo što ne miriše na jabuke nego na jod. Nema ni kosu ni dojku, ni jedan od simbola ženstvenosti koje nam servira internet. Povremeno ulazi na internetske portale i gleda kako svi mi lajkamo objavu da se poznata glumica izliječila od iste bolesti. Njezine su šanse male. Ona nema ni lajk, ni podršku, ni novac ni zaštitu. Otišle su velike prijateljice, otišao je i muž, otišla i ljepota, i mladost i zdravlje, ostala je sama. Nema je na Instagramu, niti će itko lajkati ako njoj bude bolje. Danas je ostala bez karanfila.
Ona danas neće pričati o razlikama između plaća njezinog muškog kolege menadžera i nje.
Ustala se u šest sati. Na bankomatu je čekala naknadu za nezaposlene, koja će možda stići danas, a možda sljedeći ponedjeljak. Ona povremeno čisti stanove i urede, i na kraju mjeseca bude nekako dovoljno i za tenisice sinu i za studentski dom kćeri. Položaj žene u politici ne zanima je, jebi ga, oprostite joj. Od svih žena svijeta ona vidi samo svoju kćer i još uvijek se nada da će fakultet koji joj plaća čisteći zahode donijeti svjetlo u njihove živote. S ribaćom četkom u ruci i ona je danas ostala bez karanfila.
Ona se neće gurati u prve redove, pred kamere i u televizijske emisije. Neće ni isticati kako je jednako obrazovana kao njezini muške kolege, a prima manju plaću. Nije obrazovana, jebi ga, oprostite joj. I ona se ustala u šest sati i došla na posao. Hladno je u dućanu u kojemu radi, kao i svake zime. Pogotovo kad okrene na buru. Možda će i jutros neka faca doći ispred njezine salamoreznice i cupkati skupom cipelom o pod dok mu ona nareže kulen i sir za sendvič te joj naređivati da požuri. Ona će stisnuti zube i izdržati još jedan dan na poslu, a kad dođe kući čekat će je muž alkoholičar i djeca koja ne pitaju je li dovoljno odmorna da skuha ručak, okupa ih, napiše zadaću s njima, opere suđe i rublje i pospremi stan. I ona je danas ostala bez karanfila.
Ona ne izlazi večeras s prijateljicama, nego pere suđe za minimalac u restoranu u kojemu će se slaviti Dan žena. Njezino dijete nosi njezino prezime, junak se od prvog mjeseca trudnoće nije javio na telefon. Radi dva posla. Ruke su joj žuljave i bole je zglobovi. Navečer, kad dijete zaspi, nema je tko zagrliti. Kada je na pismenoj zadaći tema "moj tata" njezino je dijete bilo potpuno zbunjeno. Sve mu je objasnila, rekla mu da ga dovoljno voli za oboje, ono je zaspalo, a ona plakala sama u krevetu. I ostala bez karanfila.
Danas će svi pričati i pisati o broju menadžerica, profesorica, doktorica, direktorica, ravnateljica u školama i postotcima u saboru. Pričat će se o ravnopravnosti i neravnopravnosti. I zaboravit će se da su žene iz jedne od kategorija iznad ponižene prvenstveno kao ljudska bića. Kao žene su samo zaboravljene danas kad se broje plaće i pozicije i kad nitko ne spominje žene u sjeni koje su trpile život da bi neke od nas bile u prvim redovima i borile se za ravnopravnost.
Vezani članci