Zašto i zbog čega zavidimo drugima?

Vjerojatno ste se dosad znali naći i u situaciji da se osjećate nesretno jer netko od vaših prijatelja ima razvijeniji društveni život od vas, bez obzira na to što se vi smatrate ugodnijom i zabavnijom osobom. Ako se prisjetite ranog djetinjstva, možete već tada pronaći tragove nezadovoljstva i zamjeranja na tuđoj sreći: koliko puta ste samo bili bijesni jer su vaša braća i sestre dobili neku igračku koju ste vi toliko željeli? Bez obzira na to što se možda zbog ovakvih osjećaja sami sebi činite kao loša osoba, ne brinite jer smo svi ponekad „zeleni" od zavisti. Drugim riječima, zavist je univerzalan osjećaj, odnosno od nje nije pošteđena niti jedna osoba. Bez obzira na to, protiv nje se može i mora boriti, a kako bismo joj se uspješno oduprijeli, prvo je moramo dobro razumjeti.
Zašto zavidimo drugima?

Zavist je po svojoj prirodi zao, moćan i sveprožimajući osjećaj koji je kombinacija ljutnje, tuge, bijesa i straha. To je doživljaj kojeg karakteriziraju neprijateljstvo i agresivnost prema osobi kojoj zavidimo i zbog kojeg smo u stanju osjećati trajno nezadovoljstvo bez obzira na naša objektivna postignuća. Ona nastaje zbog toga što se stalno, svjesno ili nesvjesno, uspoređujemo s drugim ljudima, pritom pogrešno procjenjujući vlastite snage i slabosti. Ako je ishod ovakvih usporedbi negativan za nas, odnosno ako procijenimo da neka osoba ima više nekih kvaliteta ili postignuća od nas, stvoreno je plodno tlo za razvoj zavisti. Međutim, treba spomenuti da je njezin doživljaj veoma subjektivan: zavist ne izazivaju postignuća druge osobe sama po sebi, već naš osjećaj nezadovoljstva i razočaranja jer pretpostavljamo da je netko zbog svog uspjeha sretniji nego mi.

Prema psihologu Abrahamu Tesseru i njegovoj teoriji održavanja vlastite vrijednosti, jedan od uzroka pojave zavisti je osjećaj da je naš pojam o sebi ugrožen ponašanjem druge osobe. Točnije, ako vidimo da je netko bolji od nas u nekom području usprkos našem trudu, naše samopoštovanje primit će težak udarac, a neugodan osjećaj vlastite manje vrijednosti rezultirat će željom da uništimo postignuće druge osobe. No, Tesser navodi da stupanj ugroženosti našeg samopoštovanja i količina zavisti koju ćemo doživjeti ovise o dvije stvari: koliko nam je neka osoba bliska i koliko nam je neko područje u kojem se uspoređujemo bitno za naš identitet.

Iako se prema bliskim osobama često ponašamo kao dobre osobe, odnosno uživamo u njihovim uspjesima i pomažemo im kod različitih poteškoća, vjerojatnije je da ćemo osjetiti zavist zbog njihovih postignuća nego zbog nečeg što nepoznate osobe imaju, a mi nemamo. Razlog tome nalazi se u činjenici da su ljudi skloniji uspoređivati se s drugim osobama koje su im po nečemu slične i koje im se nalaze u blizini. Drugo, ne izaziva svaki uspjeh nama bliskih osoba zavist, već samo postignuća u onim područjima koja smatramo vrijednima. Primjerice, ako naš prijatelj postiže izvrstan uspjeh na fakultetu, vjerojatno ćemo mu zavidjeti ako i mi želimo biti izvrstan student. S druge strane, ako ta ista osoba posjeduje mnogo materijalnih stvari do kojih inače ne držimo previše, odnosno koje nam nisu važne za doživljaj vlastitog identiteta, nećemo biti pretjerano zavidni.