Krhotine svojih života ispunili su zlatom koje svoje izvorište ima u Bogu
No, ponekad se u životu dogodi situacija koju ne možemo kontrolirati. Ekstrem takvih situacija jest invaliditet. Život nije samo borba, život je i krhak, kao glinena posuda koju ako ne držimo kako bi trebalo pada i raspada se na djeliće. Kada se naš život raspadne na djeliće, nismo više subjekti našega djelovanja, postajemo pijuni u vlastitom životu.
Invaliditet, bilo koje kategorije, je teška stvarnost ljudske prirode.
Ne imati kontrolu nad samim sobom, nemati nezavisnost od drugih, konstantno ovisiti o drugima radi stvari i radnji koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo, svakodnevni je dio života osoba sa invaliditetom. No, unatoč svim poteškoćama, osobe sa invaliditetom utjelovljuju najbolje od čovjeka kao čovjeka.
Utjelovljuju čistu snagu volje. Utjelovljuju neiscrpnu strpljivost. Utjelovljuju humor koji nije podložan hirovitostima. Osobe sa invaliditetom utjelovljuju najbolje od duha, kad im već tijelo ne surađuje na način koji bi htjeli.
Uzmimo za primjer paraolimpijce: to su žene i muškarci koji unatoč svojim tjelesnim poteškoćama i ograničenjima ustraju. Ne samo da ustraju, oni nadilaze sve predrasude, osude, podsmjehivanja, komentare ispod glasa, oni pokazuju da su jednostavno bolji od svih svojih ograničenja. Ono što im pomaže u tome da nadilaze svoj invaliditet jest svjesnost o tome. Oni znaju svoje slabosti, mane, oni su u potpunosti svjesni da možda ne mogu hodati, da ne vide, da možda nemaju ruku, ali to koriste na najbolji mogući način. To svi mogu učiti od njih: suočavanje sa samim sobom.
I ponekada smo po tom pitanju mi koji nemamo tjelesnih poteškoća u problemu. Osobe sa invaliditetom konstantan su podsjetnik da čovjek može biti sretan unatoč svemu. Iskreno rečeno, to nije zavidna pozicija niti situacija, ali je istina da su to ljudi koji su prepoznali najbolje u životu, koji su jednostavno svojim način života postali duhom jači nego bi ikada postali da je drugačije.
Mladi sa invaliditetom su osobe koje ne mogu u potpunosti "uživati" način života koji mladi vode, no možda je tako i bolje. Mladi su bez ciljeva u svome životu. Godine studiranja su samo platforma na kojoj oni grade svoje kule od kratkotrajnih hedonističkih epizoda između predavanja, ispita i obaveza. Ta kasna mladost jest i psihološki vrijeme i mjesto svoga identificiranja sa budućim "ja", vrijeme kada se pitamo što i kako želimo biti.
Po tome kriteriju ni mladi sa invaliditetom nisu drugačiji od ostalih mladih. Oni se također pitaju važna pitanja, no uz jedan drugi začin koji određeni mladi nemaju: vjeru da će moći nadići sve svoje poteškoće u životu.
Na tom životnom začinu jedino možemo čestitati i svakoj osobi koja svakodnevno svjedoči hrabrost i neiscrpnu snagu volje moramo uputiti osmjeh, moramo ih upoznati i njegovati njihovu duhovnu snagu jer oni su zaista živi primjer Pavlove: 'Duh je snažan, ali tijelo slabo.'
Htio bih se vratiti na posude: mladi sa invaliditetom mogu se usporediti sa jednom slabo poznatom, ali predivnom tehnikom rekonstrukcije glinenih posuda zvane kintsugi.
Kintsugi je japanska vještina popravljanja posuda zlatom, tako da popravljena posuda izgleda ljepše nego prije nego je slučajno ili namjerno razbijena.
Tako i mladi sa invaliditetom krhotine svojih života ispunili su zlatom koje svoje izvorište ima u Bogu, vjeri, dobrim stvarima, ponekad čistoj djetinjoj naivnosti, bezgraničnoj nadi i sada oni kao posude sjaje kada se god pogleda na njih. Nije lako prihvatiti svoj križ, no, mnogo se može naučiti od onih koji su svoj križ ponijeli, i ne samo ponijeli, nego i druge naučili kako se nosi svoj križ, koji je nemalo puta manji od njihova.
Vezani članci