Kako pamtimo?

Hercegovina.info
Vidi originalni članak
Svi želimo biti sretni. Želimo raditi stvari koje nas usrećuju, želimo se družiti s ljudima s kojima se osjećamo sretnima, želimo da nam svakodnevnica bude ispunjena zadovoljstvom. Međutim, sam pojam sreće je puno složeniji nego što nam se čini.


Izraelsko-američki psiholog Daniel Kahneman je došao do zaključka da postoje dvije različite vrste sreće. Prva se temelji na doživljaju, odnosno, iskustvu života, a druga se bazira na pamćenju, odnosno, priči o vlastitom životu. Prva je vezana uz to kako se osjećate u svom životu, a druga je vezana uz to kako se osjećate u vezi svog života. Niste primijetili razliku? Naizgled mala razlika između «u svom životu» i
«u vezi svog života» je zapravo vrlo bitna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako bi ove dvije vrste sreće razjasnio, Kahneman koristi pojmove: «iskustveno ja» i «pamteće ja». «Iskustveno ja» živi u sadašnjosti i doživljava upravo ono što se događa, a «pamteće ja» je pripovjedač koji na temelju iskustava kroji priče. Ova dva «ja» poimaju sreću na sasvim različite načine.

Evo jednog vrlo jednostavnog primjera. Nedavno sam razgovarala s prijateljicom koja je provela sedam godina u sretnom braku. Znam da je brak bio sretan jer je u tih sedam godina svaki put kada bi se srele sjajila od sreće i pričala kako joj je lijepo. Međutim, njihov brak je završio naglo, suprugovim preljubom. On se zaljubio u drugu ženu i, po riječima moje prijateljice, «njihovih sedam godina braka je uništeno». No, je li tih sedam godina zaista uništeno? Ne. Njeno «iskustveno ja» je doživjelo sedam godina sreće, ali njeno «pamteće ja» kaže da sve to zajedno ništa ne vrijedi, jer je završilo kako je završilo. Šteta. Kraj je uspio pokvariti doživljaj zbog čega je cjelokupno iskustvo etiketirano lošim.

Kako priča završava?

«Pamteće ja» priče o iskustvima stvara automatski. Ako vas netko pita da mu ispričate nešto što se dogodilo prije dva dana ili prije dvije godine, vi ćete to lako ispričati, mada svoj odgovor niste unaprijed pripremili. «Pamteće ja» stvara priče po nekom svom principu u kojem je kraj izrazito bitan.

David Kahneman je uspio to i znanstveno potvrditi. U svom istraživanju, jednoj grupi ispitanika je puštao snimku glasne, neugodne buke, a drugoj grupi ispitanika je puštao istu glasnu, neugodnu buku nakon koje je uslijedio i period manje neugodne buke. Druga grupa ispitanika je cjelokupno iskustvo na kraju ocijenila puno manje neugodnim nego prva grupa, mada su zapravo bili podvrgnuti jednako neugodnoj buci kao i ovi u prvoj grupi, a uz to su dobili još i porciju nešto manje neugodne buke. Dakle, poboljšanje na kraju pomoglo je ispitanicima da njihovo «pamteće ja» u svoju ladicu sjećanja pospremi ljepšu priču.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što čini priču?

Početke i krajeve pamtimo bolje nego ono što se događa u sredini. U psihologiji su ti fenomeni poznati pod nazivima «efekt primarnosti» i «efekt recentnosti». Čujete li dugačku listu riječi, vjerojatnije je da ćete zapamtiti riječi koje ste čuli na početku i na kraju, nego one koje ste čuli u sredini. Upoznate li novu osobu, najbolje ćete zapamtiti ono što ste primijetili na početku i na kraju susreta. Taj prvi i posljednji dojam u sjećanju zauzimaju posebna mjesta.

Neki ljudi se zbog toga u mislima uvijek vraćaju na početak zaljubljenosti tražeći u tim prvim, romantičnim sjećanjima inspiraciju za put dalje. Drugi pak pamte kako im je veza loše završila, a zaboravljaju da su veći dio veze bili sretni. Imati u glavi jednu lošu priču nije tako strašno. Ali, imati u glavi niz loših priča predstavlja priličan problem. Najveći problem je zapravo što mi te priče smatramo istinitima, mada ih naše pamćenje iskrivljuje.

Osim početka i kraja, za priču su bitni i vrhunci. Tu također dolazi do jedne kognitivne pogreške. Skloni smo cjelokupno iskustvo vrednovati po najintenzivnijim trenucima. Upravo zbog ove kognitivne pogreške, zna se dogoditi da loša veza traje puno duže nego što bi trebala. Evo jednog primjera. Mirna je imala ljubavnika s kojim je bila punih pet godina. Cijelo to vrijeme, ona je bila sama, a on je bio oženjen. Viđali su se dva do tri puta mjesečno i doživjeli su skupa neke vrlo intimne i intenzivne trenutke u kojima se Mirna osjećala preplavljenom ljubavlju kao nikada prije. Ti trenuci su ostali izuzetno snažno utisnuti u njeno sjećanje i zbog njih je uporno ostajala u odnosu u kojem je većinu vremena patila.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Neuhvatljiva sreća

Svaka dobra priča ima svoj početak, vrhunac i kraj. To su tri najvažnije točke koje čine strukturu priče. Želite li napisati roman ili scenarij za film, to je formula koja funkcionira. Zašto? Zato što nam je tako organizirano pamćenje. Možda nam je tako organizirano pamćenje zato što odmalena slušamo priče s počecima, vrhuncima i krajevima, a možda pričamo takve priče jer nam tako funkcionira pamćenje. To je sada već pomalo nalik vječnoj filozofskoj dilemi - što je bilo prije: kokoš ili jaje?

Kada biste u pet minuta morali ispričati svoju životnu priču, kako bi vaša priča zvučala? Da li bi na kraju bio happy end ili bi to bila tragedija? Zanimljivo je to da životna priča može biti vrlo sretna, a da se osoba u svom životu osjeća prilično nesretnom. Evo primjera. Nedavno sam slušala priču pedesetogodišnjakinje koja je uspjela napraviti sve što je u životu poželjela. Ima supruga, dvoje zdrave i pametne djece, veliku i uspješnu firmu, napisala je nekoliko knjiga, puno je putovala i sve u svemu, sa svojom životnom pričom je jako zadovoljna. Njeno «pamteće ja» se zaista ima čime pohvaliti. Međutim, u trenucima iskrenosti, ta ista žena će vam reći da se jako rijetko osjeća sretnom i zadovoljnom. Njeno «iskustveno ja» pati.

Ovdje nećemo ulaziti u analiziranje zbog čega se ona tako osjeća (to bi otvorilo neke sasvim druge teme). Ono na što ćemo obratiti pažnju je još jedna greška koju, u potrazi za srećom, često radimo. Slušajući priče o tuđim životima zamišljamo kako su oni sretni jer su nešto postigli ili jer nešto imaju. Ti ljudi i pričaju o svojim životima kao da su sretni, jer njihovo «pamteće ja» zaista jeste sretno. Zbog tih priča pretpostavljamo da bismo i mi, na njihovom mjestu bili zadovoljni. Međutim, krenemo li u «lov na priču», moguće je da ćemo se zeznuti i završiti slično kao i pedesetogodišnjakinja koju sam spomenula. Zašto? Zato što priča o sreći, odnosno sreća koju doživljava «pamteće ja» nije isto što i trenutačna sreća, sreća koju doživljava «iskustveno ja».

Dvostruka sreća

Većina ljudi u našem društvu više cijeni sreću «pamtećeg ja», nego sreću «iskustvenog ja», mada se zbog toga često osjećaju kao da propuštaju život ili kao da su u lovu za srećom koja im stalno izmiče. Ta sreća koja stalno izmiče je redovito upakirana u neku priču iz budućnosti (bit ću sretna na novom poslu, bit ću sretna kad se preselim na more, bit ću sretna kad nađem novog partnera i slično). Zbog toga su meditacija i naglasak na «budi sada i ovdje» ubrzanom, zapadnom čovjeku došli kao melem na ranu. «Pamteće ja» je izgubilo na dominaciji i «iskustveno ja» je napokon došlo na svoje.

Međutim, da bismo zaista imali kompletan život, treba nam i jedno i drugo. Treba nam zadovoljstvo koje je usidreno u sadašnjosti i u kojem uživamo kroz svoje «iskustveno ja» i treba nam zadovoljstvo krojenja svojih životnih priča, zadovoljstvo koje kreira «pamteće ja». Zašto? Zato što jedno bez drugog nije stabilno. Ako nam je bitno samo uživati u trenutku, mada nam je život kaotičan i pun raskidanih i besciljnih priča, vrlo je moguće da će «iskustveno ja» jednostavno prestati imati kapaciteta za doživljaj sreće u sadašnjosti. Osim toga, lako se može dogoditi da upadnemo u pasivnost u kojoj nam životnu priču kroje drugi. S druge strane, ako nas kroz život vodi samo «pamteće ja», može se dogoditi da imamo život pun zanimljivih priča, a da se iznutra osjećamo izoliranima, depresivnima ili praznima.

Ove dvije vrste doživljaja života, mada su vrlo različite, ne moraju raditi jedna protiv druge. Dapače, kada su u ravnoteži, mogu se podržavati omogućujući nam dvostruku sreću - zadovoljstvo koje donosi uronjenost u iskustvo i zadovoljstvo koje donosi krojenje vlastite životne priče. Za ovo prvo, važno je steći naviku odvajanja od tog vječnog pričalice («pamtećeg ja») i dopustiti da nas ono što doživljavamo svojim čulima povuče u bogatstvo vanjskog svijeta - u okus fine hrane, u dodir voljene osobe, u cvrkut ptice.

Za ovo drugo, za stvaranje zadovoljstva koje donosi krojenje vlastite životne priče, važno je uhvatiti se u koštac s nedovršenim pričama iz prošlosti i aktivno stvarati priče koje planiramo ostvariti u budućnosti. Drugim riječima, važno je i biti na putu i imati cilj. Kada idemo prema svojim ciljevima svako malo se podsjećajući da budemo prisutni u onom što je ovdje i sada, onda su naše životne priče pune doživljaja, a zadovoljstvo koje osjećamo u sadašnjosti je stabilno. Zamislimo li priču kao okvir, a iskustvo kao sadržaj - imamo cijelu sliku.

poticaj.net

 

Vezani članci