DEJAN I DALIBOR VRATILI SU SE S ONOG SVIJETA 'Osjetio sam kako me vuče neka sila, znao sam da umirem...'

Vidi originalni članak
Doduše, nisam vidio bijelu svjetlost, jer vjerojatno nisam otišao tako daleko. Povratka natrag se ne sjećam, ali sjećam se putovanja prema gore. Mogu reći da je tijek svijesti neprekinut, nešto kao kad tonete u san pa nemate osjećaj prelaska niti da se išta mijenja. Međutim, ovdje se zaista sve nastavlja u okviru logike, nema čudnih i nespojivih elemenata kao u snu. Ja sam znao da odlazim i osjećao strah. Bio sam svjestan da umirem, ali i da to ne želim. Kad su me oživjeli, sada već uz prisustvo hitne pomoći, kažu da sam se tresao kao spojen na struju, nevjerojatnom frekvencijom i ponavljao: ‘Bože, živ sam'. No, ja se toga ne sjećam. Moje prvo sjećanje počinje tek nakon nekog vremena provedenog u bolnici - priča nam kantautor Dalibor Prochazka o svojem iskustvu kliničke smrti.
Inače, klinička smrt je prema definiciji zastoj srca, prestanak cirkulacije, prestanak dotoka kisika u sve vitalne organe, odnosno u čitav organizam, prije svega u mozak.

Spasio ga prijatelj

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dalibor je imao 18 godina kad se susreo oči u oči sa smrću. Naime, događaj je, nažalost, bio splet nesretnih okolnosti. Bilo je vruće, slično, priča nam, kao i ovog ljeta, pa se htio otuširati.

Međutim, bojler se, kasnije se ispostavilo, pokvario i puštao je plin, a prostorija je bila i svježe okrečena.

- Zadnje čega se sjećam prije gubitka svijesti jest da sam, srećom, otvorio prozor. Domagoj, moj prijatelj, navratio je pukim slučajem i čekajući neko vrijeme shvatio da nešto nije u redu. Ključno je bilo što sam otvorio prozor, koji je dimenzijama toliko malen da nam ni danas nije jasno kako je moj prijatelj prošao kroz njega. Vidio je mene u nesvijesti te me uz djedovu pomoć reanimirao. Pulsa nije bilo neko vrijeme. Iz njegove perspektive nevjerojatno je da je cijelo vrijeme bio priseban i hladnokrvan, kao navođen. Međutim, došavši kući, kako nam je ispričao njegov tata, cijelu noć je od šoka periodički nekontrolirano plakao. Bili smo djeca, 4. razred gimnazije - prisjeća se Dalibor.

Tridesetdvogodišnji Dejan Nasipak iz Koprivnice imao je, pak, 21 godinu kad se s prijateljima vraćao iz noćnog provoda i teško stradao u prometnoj nesreći.

- Prijatelj je bio pijan i vozio jako brzo, a kako je zima bila opaka i cesta skliska, auto je otklizao i smrskao dva mosta pored ceste. Tada sam ja doživio kliničku smrt. To me i spasilo jer da je srce kucalo i pumpalo svježu krv u smrskan mozak, glava bi eksplodirala zbog tlaka. Koliko sreće sam imao da se sve poklopilo? Dok su me reanimirali, pao sam u jako duboku komu. Predviđali su da ću ako doživim jutro život provesti vegetirajući - prisjeća se Dejan, koji danas često upozorava na opasnost vožnje pod utjecajem alkohola.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spoznao Boga

Preživio je noć i proveo mjesec dana u takvom stanju i onda se jednog dana počeo buditi.

- Budio sam se pomalo mjesec dana dok nisam postao svjesniji života i samog sebe. Znate, prvih mjeseci nakon buđenja sam imao pamćenje kao ‘riba'. Desetak sekundi sam pamtio, a potom apsolutno ništa nisam znao. Paralelno s tim sam nosio pelene, učio jesti, govoriti, prati zube, rezati meso, žvakati...

I da stvar još bude gora, ruke i noge su mi se skvrčile, pa su to sve razvlačili kao u starom vijeku drvenim ‘rastezačama'. I ništa me nije tako boljelo kao rastezanje udova. U tim trenucima sam spoznao dragog Boga. Ja, tada nevjernik, odlučio sam probati jer sam razmišljao: gore od ovog ne može. I počeo sam moliti i moliti i vjerovati da će manje boljeti. S vremenom se to i ostvarilo - priča nam mladi inženjer geotehnike. Danas je on veliki pozitivac i optimist. I vjernik.
Istančana intuicija

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, i za Dalibora i za Dejana doživljaj kliničke smrti označio je prekretnice u životu. Dalibor nam priča kako nakon toga ima izrazito istančanu intuiciju, drugačije doživljava ljude, ima uvid u njihove namjere, misli pa i njihovu podsvijest... Liječnici kažu da to nije nemoguće.

- To je zaista naporno i nije jednostavno za živjeti s tim. Oni koji me dobro znaju, moji prijatelji i najuža obitelj, znaju o čemu govorim.Kao posljedica toga uslijedile su godine traženja i lutanja, kao da sam sakupljao i ponovno lijepio komadiće sebe. Uglavnom, u početku je to strašno i treba dosta vremena da se nauči živjeti s tim.

Život bez straha

Moj život je stalno i intenzivno doživljavanje i intenzivno razmišljanje. Dok se ne dovede do razine shvaćanja. Puno čitam i učim o svemu,pokušavam spojiti točkice onoga što vidim. Naravno i neizostavno, puno stvaram i pišem i sviram. Sviranje, konkretno, mi je možda jedino mjesto gdje nema misli - priča nam kantautor, koji će uskoro izdati i novi singl "Još par minuta".

Dejan, s druge strane, ovih dana aktivno traži posao. Ali, kaže, ima sve. I trči i pliva, diplomirao je je usprkos svemu...

- Kad bismo u ovom trenutku postali barem malo svjesniji da smo prolaznici ovdje, kolike bi svađe, netrpeljivost, besmislice i gluposti nestale. Treba živjeti u službi savjesti i bez straha - zaključuje Dalibor.


Kako to znanost objašnjava?

Za pacijente koji imaju iskustvo kliničke smrti uobičajeno je da to iskustvo postane prekretnica u njihovom životu. Isto tvrdi i psihijatar Miro Jakovljević.

- Iskustvo bliske smrti ljudi opisuju kao izlazak iz tijela, kao pogled na svjetlo u tunelu, kao susrete s mrtvima, neki kažu da vide sebe, primjerice, na operacijskom stolu...I da, svatko to naglašava kao veliku prekretnicu u životu. Najčešće ljudi to dožive kao ponovno rođenje, kao priliku za novi, bolji život. Nisam razgovarao s nikim tko je kliničku smrt doživio kao negativno iskustvo - priča nam psihijatar. A kako znanost gleda na doživljaje kliničke smrti?

- U postmodernoj znanosti postoje dva smjera: teistički i ateistički. Ovaj teistički je otvoren i duhovnim teorijama. Primjerice, ljudi koji su na operacijskom stolu doživjeli kliničku smrt, izašli iz svog tijela i gledali sebe i liječnike oko sebe čuli su i što su oni govorili. Liječnici su kasnije potvrdili te riječi. Dakle, postoje istraživanja, podudarnosti, različita iskustva- objašnjava liječnik. To je, kaže, stanje promijenjene svijesti. Ima i pacijenata koji se ničega ne sjećaju, samo mraka.

A je li moguće da nakon kliničke smrti ljudima pojačaju intuitivne sposobnosti?

- Sve je moguće. Moguće je da smo imali intuitivne sposbnosti i ranije, ali ih nismo koristili i nismo ih osvijestili - objašnjava.

jutarnji list

Vezani članci