Cervikobrahijalni sindrom
S obzirom na to da za cervikobrahijalni sindrom ne postoji jedinstveno objašnjenje, liječnici imaju različite definicije ovoga sindroma. Neki liječnici koriste pojam "cervikobrahijalni sindrom" kako bi opisali simptome za koje sumnjaju da potječu od iritacije korijena vratnog živca.
Drugi liječnici rezerviraju pojam za pacijente čiji simptomi mogu nastati kao posljedica nedijagnosticiranog sindroma gornjeg torakalnog otvora. Neki pak koriste termin kao sinonim za sindrom miofascijalne boli sa simptomima u vratu i/ili ramenima za koje se vjeruje da nastaju u mišićima.
Kada posumnjati na cervikobrahijalni sindrom?
Simptomi
Pojedinci se mogu žaliti na:
bol i umor u zglobu, podlaktici, ramenima ili vratu;
bol koja se pojačava s aktivnošću i ublažuje odmorom;
bol koja se pojačava noću;
osjećaj oticanja u rukama;
osjećaj da nosite rukavice kada ih nemate;
prolazne trnce;
glavobolju;
težinu ili ukočenost gornjeg dijela tijela.
Rizična skupina
Ti se pojedinci najčešće bave zanimanjima ili obavljaju aktivnosti koje uključuju kontinuirani rad rukama s ponavljanjem istih radnji. Tu ubrajamo rad na računalu, pisanje, manipuliranje malim predmetima i premještanje objekata na pokretnoj traci.
Također, može biti riječ o poslovima koji uključuju podizanje ili spuštanje predmeta, kao i zadatke koji zahtijevaju zadržavanje vrata u istom položaju dulje vrijeme. Liječnici na temelju povijesti bolesti i fizikalnog pregleda daju dijagnozu.
Postavljanje dijagnoze
Na pregledu se ruke, ramena i vrat mogu činiti normalnima na prvi pogled, ali u slučaju ovog sindroma budu bolni na dodir. Osim boli, pacijent osjeća i krutost u vratu koja mu otežava kretanje. Pojedinci mogu imati loše držanje sa zaobljenim ramenima te pognutom glavom i vratom. Podizanje ruku može biti posebno bolno.
Promatranje moguće asimetrije gornjeg dijela prsnog koša, uključujući ključnu kost, može otkriti abnormalnosti koje ukazuju na prethodni prijelom ili anatomsku manu. Na testu fizičkog stresa mogu se stimulirati neki pokreti koji će proizvesti simptome kojih nema u stanju mirovanja.
Radiografske snimke koriste se da bi se isključili drugi uzroci. Pomoću rendgenskih snimaka mogu se otkriti problemi s prvim parom rebara ili prisutnost dodatnih rebara. Trenutna ili prethodna ozljeda kralježnice (hernija diska ili ozljeda korijena vratnog živca) može se procijeniti pomoću magnetne rezonance ili CT-a.
Elektrodijagnostički testovi kao što je elektromiografija (EMG) koriste se za otkrivanje ili isključivanje oštećenja živaca. Ozljeda krvnih žila ili tromboza detektira se konvencionalnom angiografijom ili venografijom. Doppler ultrazvučni pregled upotrebljava se za prepoznavanje prekida protoka krvi u ruci.
Psihološko testiranje i evaluacija često otkrivaju psihosocijalne stresore. Polisomnografija se može provesti radi procjene prijavljenog poremećaja spavanja. No, na kraju, za ovu dijagnozu nema jasnih kriterija, jer predstavlja skupinu simptoma za koje nije poznat uzrok.
Liječenje
Liječenje je konzervativno i simptomatsko. Bolovi i poremećaji spavanja olakšavaju se lijekovima. Neko vrijeme se može koristiti kratki ovratnik na vratu ili ručnom zglobu za potporu mišićima. Fizikalna terapija (električna stimulacija, korekcija držanja, vježbe snage i izdržljivosti) može ublažiti ili smanjiti simptome.
Pojedinci trebaju povećati dnevnu aktivnost, osobito vježbe istezanja vrata i ramena. Spinalna manipulacija u kombinaciji s kontinuiranim povećanjem fizičke aktivnosti može biti od pomoći. Fizikalna terapija i udlage koriste da bi se izbjegli bolni položaji zglobova.
Ispravljanje držanja također može biti važan cilj fizikalne terapije. Upravljanje kroničnom boli može uključivati uporabu lijekova za opuštanje mišića i nesteroidnih protuupalnih lijekova, koji mogu smanjiti bol i razdražljivost povezanu s boli.
Ergonomske promjene na radnom mjestu omogućuju pojedincima sa sindromom da rade udobnije. One mogu biti jednostavne kao što je promjena veličine kemijske olovke ili telefoniranje pomoću slušalica. No prekvalifikacija ili obuka za novi posao može biti korisna ili čak nužna za one koji ne reagiraju na liječenje.
Oporavak od cervikobrahijalnog sindroma može biti potpun, djelomičan ili vrlo ograničen. Ako je uzrok sindroma nespecifičan, liječenje će biti manje fokusirano, a samim time će i ishod biti neizvjestan. Bolji ishod očekuje se kada je dijagnostička obrada sveobuhvatna, a dijagnostički nalazi specifični za objektivno provjerljivi poremećaj.
Vezani članci