Bol je simptom bolesti

Zbog toga je čovjek pojam bola proširio da bi označio tešku žalost i patnju. Bol prati čovjeka čitavog života. Rođenje je praćeno bolom, smrti često prethodi bol, čitav život ispunjen je razdobljima povremenog bola. I riječ bolest u našem jeziku potječe od riječi bol, koja je uvijek smatrana osnovnim znakom bolesti. Unatoč tome bol je saveznik čovjeka: upozorava na opasnosti koje prijete tijelu i javlja se uvijek kada se tkivo ošteti. Na bol čovjek reagira nehotično da bi odstranio uzrok koji je izazvao oštećenje, npr. kad bismo sjeli na vrući predmet, bol bi nas prisilila da ustanemo. Ako bismo predugo ležali samo u jednom položaju tijela, bol bi nas prisilila da se okrenemo, a promjenom položaja tijela sprječavamo oštećenja koja nastaju nedovoljnom cirkulacijom krvi u koži zbog dugotrajnog pritiska. Bol u unutrašnjosti tijela prisiljava bolesnika da traži liječničku pomoć. Mnogi su ljudi ostali živi samo zato što je bol pravovremeno najavila ozbiljnu bolest i tako omogućila hitnu liječničku pomoć. Bol najčešće tjera bolesnika da traži liječničku pomoć. Jakost bola ne odgovara stupnju opasnosti. Bezazlena zubobolja može biti uzrok nepodnošljivoga bola, dok rak na želucu u početku bolesti uopće ne boli i izaziva neznatne smetnje. Liječnik, poznavajući vrste i puteve širenja bola, može postaviti dijagnozu bolesti već na osnovi toga jedinog znaka bolesti.

Bol je posebna, samostalna vrsta osjeta, kao što je zaseban osjet topline, hladnoće i dodira. Za osjet bola postoje odgovarajuća osjetna tjelešca. To su vrlo osjetljivi završeci živaca smješteni u koži i unutrašnjosti tijela. Podražaji se prenose živčanim vlaknima u dio mozga koji se naziva talamus, a vrlo je važno središte živčanog sustava. Tu se nalaze centri autonomnog živčanog sustava koji upravlja nehotičnim, ali za život čovjeka bitnim funkcijama rada pojedinih organa, žlijezda itd. Pomoću tog sustava nastaje niz promjena na površini i u unutrašnjosti tijela koje redovito prate svaku jaču bol. Tako nastaje širenje zjenica, stiskanje krvnih žila i porast krvnog tlaka, znojenje i povišenje šećera u krvi. U tom dijelu mozga određuje se vrsta boli i smještanje boli u onaj dio tijela u kojem je nastao podražaj. Sve što je u vezi s bolom kod životinja završava ovdje, u međumozgu. Jedino kod čovjeka živčane niti odlaze u moždanu koru, gdje je sijelo duševnog života. Tek u kori mozga bol dobiva osobine karakteristične za čovjeka. Tu se boli ne daje osjetna nego osjećajna podloga patnje, strepnje, potištenosti i straha. Ta duševna, psihička, reakcija na bol svojstvena je samo čovjeku. Budući da čovjek sve osjete osjeća na svoj način, tako svaki čovjek na svoj način doživljava bol. Zbog toga se bol i naziva osobnim, subjektivnim osjećajem.

To su razlozi zbog kojih postoje velike razlike među ljudima na načinu kako doživljavaju bol i kako reagiraju na nju. Muškarci lakše podnose bol od žena, odrasli lakše od djece. Starci ga teže podnose od ljudi srednje dobi. Američki Indijanci lakše podnose bol od drugih rasa. Osjetljivost na bol mijenja se i kod iste osobe u razno vrijeme. Umor, strah i uzbuđenje pojačavaju osjet bola. Strah od injekcije pojačava osjet bola prilikom uboda igle. Bojazan za zdravlje, koja često prati bolest, povećava osjetljivost na bol. Kao što čovjek različito reagira u različitim životnim prilikama, različito reagira i na bol. Pojedinci koji su strahovali od zubobolje, herojski su podnosili bol u mučilištima. Čovjek može osjećati bol u različitim dijelovima tijela, a da za to ne postoje stvarni razlozi. To je umišljena bol ili bol na živčanoj bazi, neurotska ili psihoneurotska bol. Za umišljenu bol ne postoji nikakva tjelesna podloga. Dijelovi tijela u kojima se osjeća bol nisu promijenjeni, oni su zdravi. Signali za bol ne putuju živcima u mozak jer ne postoji nikakav podražaj koji bi izazvao bol. U takvim osobama postoje samo psihičke promjene. Slika bola stvorena je u mozgu bez odgovarajućeg podražaja za bol. Takvu bol čovjek doživljava kao stvarnu, a popratne su reakcije slične, često i jače izražene nego prilikom stvarnog osjeta bola. U takvim ljudima postoji osjećaj patnje, straha od opasne bolesti, koji put plačem olakšavaju tegobe.

Svoju bol opisuju teatralno i to ne samo svom liječniku nego i prijateljima, susjedima, često i potpuno nepoznatim ljudima.

Mjesto gdje smještaju svoju bol ovisi o vlastitoj predodžbi koju imaju u svom tijelu. Najčešće su to glavobolje ili bol u predjelu srca, ali boljeti može svaki dio tijela, ruke, noge, zglobovi, križa, lice, unutarnji dijelovi, pa čak i organi koji su potpuno neosjetljivi na bol. Karakteristično je za umišljenu bol da putuje tijelom s jednog mjesta na drugo. Čas postoji glavobolja, da bi nastupili bolovi u zglobovima, kičmi, očima, srcu. Netko bol osjeća kao pritisak, stezanje, šrafanje, drugi će ga opisivati kao probadanje nožem, pikanje, rezanje ili zabijanje klina. Bolesnici s umišljenim bolovima najčešći su posjetitelji ambulanata. Vrlo ih se teško može uvjeriti da je s njihovim tijelom sve u redu. Nepovjerljivi su i idu od liječnika do liječnika. Odlaze i nadriliječnicirna, travarima i vračarama, tražeći pomoć za svoju nepodnošljivu bol. Koji put izdaju velike svote novca za preglede i lijekove, a to ih dovodi do materijalnog osiromašenja. Psihogena bol može se javiti i u onih ljudi koji su psihički i duševno potpuno zdravi. Problemi na poslu, bračni sukobi i slično izazivaju kratkotrajne osjete bola najčešće u predjelu srca i glave. Rješenjem problema, bol prestaje sama od sebe. Ako su krizne situacije dugotrajne, ako postoji niz nerješivih problema, liječenje takvih bolesnika može trajati duže vrijeme. Liječnik će najprije isključiti mogućnost da bol ne potječe od bolesti.

Bolesnici se podvrgavaju brojnim pregledima i pretragama. Mogućnost da bol koji osjećaju može potjecati i od opasnije bolesti samo je jedan od razloga zbog čega je takve bolesnike vrlo teško uvjeriti da su tjelesno zdravi, a da je njihova bol samo umišljena.