Zašto su nam psi toliko dragi?

Istraživanje, prvo koje potvrđuje efekt vezivanja između ljudi i drugih vrsta, moglo bi pomoći u objašnjavanju kako su psi postali naši suputnici prije tisuća i tisuća godina.

„Nevjerojatno je otkriće koje pokazuje da su psi izazvali ljudski sustav za vezivanje", kaže Brian Hare, stručnjak za pseću kogniciju sa Sveučilišta Duke. Također kaže i da bi ovo otkriće moglo voditi do boljeg razumijevanja zašto su psi od tolike pomoći autističnim osobama ili osobama koje boluju od PTSP-a. „Otkriće ovolikog značaja mora se ponoviti još nekoliko puta jer ima implikacije za mnogo šire djelovanje, te mora biti točno."

Psi su poznati po svojoj sposobnosti interakcije s ljudima. Nije stvar samo u šetnjama i bacanju loptica. Čini se da nas psi razumiju na način na koji ne može niti jedna druga životinja. Ako pokažete prstom na neku stvar, pas će pogledati u smjeru pokazivanja, što pokazuje intuiciju za naše namjere koju niti jedna druga životinja na posjeduje. Prema tome, takvo prepoznavanje namjera u rangu je s čimpanzama, našim najbližim srodnicima. Ljudi i psi mogu uspostaviti kontakt očima - znak razumijevanja i privrženosti, koji pak najbliži srodnici pasa, vukovi, interpretiraju kao prijetnju i neprijateljstvo.

Takefumi Kikusui, stručnjak za biheviorologiju životinja sa Sveučilišta Azahu u Japanu, bio je znatiželjan zašto pas može podnijeti kontakt očima, a vuk ne. Proučavao je oksitocin, hormon koji ima ulogu kod majčinske privrženosti, povjerenju i altruizmu. Neka druga istraživanja pokazala su da kad majka gleda u oči svoga djeteta, razina oksitocina kod djeteta raste, što uzrokuje uzvratno gledanje kako bi otpustilo još oksitocina. Čini se da ova petlja pozitivnih poticaja uzrokuje jaku emocionalnu vezu između majke i djeteta u vrijeme kad se dijete još ne može izraziti.

Kikusui, vlasnik pasa više od 15 godina, pitao se može li se isto primijeniti na ljudima? „Volim svoje pse i uvijek sam osjećao da su mi partneri, a ne samo ljubimci." Postavio je dva važna pitanja - zašto su psi tako bliski ljudima i zašto su tako tijesno povezani s ljudima?

Kikusui i kolege uvjerili su 30 prijatelja i susjeda da dovedu svoje pse u laboratorij. Također su pronašli i uključili i nekoliko osoba koje su kao kućne ljubimce odgajale vukove. S dolaskom svakog vlasnika, znanstvenici su uzeli uzorak urina i psu i vlasniku i zamolili su vlasnika da se igra sa svojim psom 30 minuta. Tijekom igre ljudi su mazili, dragali, češkali svoje pse te pričali s njima. Također su uspostavljali kontakt očima, dok vukovi nisu ostvarivali kontakt očima sa svojim vlasnikom. Nakon igre opet su dali uzorak urina.

Kontakt očima ima pozitivni efekt za psa, ali i za vlasnika. Zahvaljujući provedenom vremenu zajedno i kontaktu očima i ženke i mužjaci su imali za 130% višu razinu oksitocina. I Kikusui je bio jedan od njih, zajedno sa svojim pudlicama Anitom i Jasminom. Nije se moglo pronaći povećanje oksitocina u slučajevima kad je igra kratko trajala ili u slučaju vuk - čovjek.

U drugom eksperimentu tim je ponovio istu osnovnu proceduru, samo što su ovaj put psima uštrcali oksitocin prije nego što su se počeli igrati sa svojim vlasnicima.
Također, vukovi nisu bili uključeni. Ženke psa koje su primile oksitocin provele su 150% više vremena gledajući svog vlasnika, koji su zauzvrat imali 300% povećanu razinu oksitocina. Ovo ne djeluje kod mužjaka psa ili kod pasa kojima je uštrcana samo slana voda.
Rezultati ipak sugeriraju da interakcija između pasa i vlasnika izražava pozitivnu petlju oksitocina, istu pozitivnu petlju koja je utvrđena između majke i dojenčeta. Ovo istraživanje moglo bi objasniti zašto smo toliko bliski sa psima i obratno. Kikusui izjavljuje da je sprej s oksitocinom djelovao jedino na ženke jer oksitocin ima veći efekt na ženke, povezan je s reprodukcijom ženke, rađanju i dojenju.

Ta petlja pozitivnih povratnih poruka možda je imala presudnu ulogu kod pripitomljavanju pasa. Dok su se vukovi mijenjali u pse, samo oni vukovi koji su se vezali uz ljude su mogli imati njegu i zaštitu, a čovjek je isto evoluirao kako bi odgovorio na to pseće vezivanje, tako da su razvili naklonost poput majčine naklonosti prema drugoj vrsti. „To je naša najznačajnija hipoteza. Ako su ljudi manje pod stresom, zdraviji su", kaže Kikusui, koji sugerira da iz razloga što oksitocin smanjuje anksioznost, ta adaptacija mogla je biti važna za preživljavanje ljudi.

„Definitivno smatram da je oksitocin uključen u pripitomljavanje", kaže Jessica Oliva sa Sveučilišta Monash u Australiji, koja je nedavno dokazala da hormoni unapređuju sposobnost pasa da razumiju ljudsko pokazivanje. No, još uvijek se kontakt očima ne odvija u vakuumu, većina ovih pasa vjerojatno je povezala ponašanje s hranom i igrom, koji isto podižu razinu oksitocina. I na kraju, iako mi naše pse smatramo svojim bebama, oni nas nužno ne vide kao majke. Više smo im poput zanimljivog prijatelja koji ih s vremena na vrijeme masira.

Izvor: znanost.geek.hr