Zašto bojimo jaja i zašto ih na Uskrs nose zečevi a ne kokoši?
A baš kao što je to slučaj i s drugim katoličkim blagdanima, poglavito Božićem, običaji koji se vežu uz Uskrs korijene vuku iz pretkršćanske, odnosno poganske tradicije. I ono malo što nam ih danas ostalo: bojenje jaja, "dolazak" uskršnjeg zeca ili paljenje krijesova (u sjeverozapadnim krajevima) "ostaci" su upravo nekih davnih vjerovanja, a ako ste kojim slučajem zaboravili što simboliziraju, sad je pravo vrijeme da se prisjetite.
Bojenje jaja
Uz šarene uskršnje pisanice vežu se brojni običaji, od poklanjanja djevojci do popularnog "tucanja", ali one su temeljno simbolizirale plodnost i novi život, rođenje novog proljeća. Obojena jaja pronađena su još u pretpovijesnim grobovima, a tradicija bojenja među iranskim narodima traje oko 2500 godina.
Razlog bojenja vjerojatno leži u činjenici da se sama jaja simbolično pokušalo dodatno "pojačati" ispisivanjem magijskih riječi ili motiva, te, naravno, dodavanjem boje. S vremenom se to pretvorilo u zabavu za čitavu obitelj koja se najčešće prepušta djeci, a u većini naših krajeva ukrašavanje je na rasporedu na Veliku subotu.
Kršćanstvo je ukrašena jaja kao simbol novog rođenja, dakle, preuzelo iz ranijih tradicija, pa ona, prilagođeno "novom" vjerovanju simboliziraju Isusov izlazak iz groba, odnosno Uskrsnuće. Zanimljivo je spomenuti da je jedan od najčešćih motiva na staroslavenskim pisanicama bila svastika, univerzalni simbol plodnosti, koja se s vremenom (razumljivo) u potpunosti izgubila s ukrašenih jaja.
Uskršnji zec
Uskršnji zeko, koji se najčešće prikazuje upravo kako nosi pisanice, također je simbol plodnosti, a iako ga se ne spominje u Bibliji s vremenom je postao jedan od zaštitnih znakova Uskrsa. A ako se pitate zašto baš on nosi kokošja jaja, odgovor vjerojatno leži još u antici gdje je on zbog svog brzog i čestog razmnožavanja bio sveta Afroditina životinja. Također, anglosaksonskim je narodima predstavljao zemaljsko utjelovljenje božice plodnosti Eastre. A iako nije imao veze s Crkvom, bio je toliko utkan u narodne običaje da ga je s vremenom i ona prigrlila pa se od 1690. godine spominje i u kršćanskim spisima, dok su ga prvi s Uskrsom počeli povezivati Nijemci stotinjak godina prije toga.
Uz zeca i njegovo donošenje (ili odnošenje) jaja tako se veže još jedan običaj koji uveseljava djecu: pravljenje gnijezda. Ova "proljetna jelka" služi istomu čemu i božićno drvce - mjesto je na kojem se dobrim mališanima ostavljaju darovi.
Vatra
Iz poganskih je običaja Crkva prihvatila i paljenje vatre na Uskrs te mu pridala novo značenje. Tako je paljenje uskršnjih krijesova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj poznato kao vuzmica, vuzmenka, vuzelnica ili krisi vrlo srodno paljenju drugih proljetnih krijesova pretkršćanskog podrijetla, s vremenom dobilo dodatak blagoslova vatre u uskršnjoj noći, koji također simbolizira uskrslog Krista. Ponegdje se s blagoslovljenog ognja ispred crkve kući donosio ugarak ili živa vatra, čime se trebalo osigurati sreću i blagostanje, a u nekim se podnebljima njime obnavljalo kućnu vatru koju se pokušavalo održati do idućeg Uskrsa.
U nekim se krajevima još uvijek pred Uskrs grade velike lomače koje se pale u uskršnjoj noći i služe kako bi se mještani okupili na jednom mjestu i zajedno uz druženje obilježili ovaj katolički blagdan.
A ako vam ovo nije bilo dosta detalja o tradiciji i obilježavanju Uskrsa, provjerite što Wikipedija piše kako se to radi u drugim zemljama:
U Sjevernoj Americi najpoznatiji je običaj lova na pisanice - roditelji ih sakriju, a potom ih djeca, koja vjeruju da ih je zec preko noći ostavio zajedno s darovima, traže.
Belgijanci djeci tvrde da uskršnja jaja donose zvona iz Rima. Naime, ona na Veliku subotu ne zvone jer su "otišla u Rim", a ta je predaja poznata i u nekim dijelovima Hrvatske.
U istočnom dijelu Nizozemske pale se uskršnje vatre u sumrak. U okolici njemačkog Magdeburga dječake se nalupalo po stražnjici kako bi se iz njih istjeralo loše ponašanje. Taj je običaj bio čest i u Škotskoj gdje postoji izreka "istučen kao na Uskrs" što znači da je za neki prijestup dobivena preblaga kazna.
U Norveškoj se na Uskrs rješavaju ubojstva - na televizijskim su programima detektivski filmovi, časopisi objavljuju kriminalističke priče, čak se i na kartonima mlijeka otiskuju priče o neriješenim ubojstvima. Druga je tradicija igranje takozvanih Yahtzee igara. Norvežani i Danci na Veliku subotu u džepovima nose komadiće beskvasnog kruha umotanog u bijelo platno da bi ga pojeli u ponoć. Taj je običaj preuzet od Vikinga koji su sa sobom nosili zimzelene bobice koje su simbolizirale život.
U Finskoj i Švedskoj tradicija je također bojenje jaja, ali tamo djeca odjevena kao vještice skupljaju slatkiše od vrata do vrata u zamjenu za ukrašene "cice mace" odnosno grane vrbe ive. To je rezultat miješanja tradicije blagoslivljanja kuća grančicama i skandinavske vještičje tradicije.
U Bugarskoj i Rumunjskoj na Veliku se subotu stavljaju na prozore stavljaju brašno, sol, kvasac i pisanice, od čega se na Uskrsni ponedjeljak zamijesi kruh. Potom se kruh blaguje da bi godina bila plodna.
Na Lampedusi, talijanskom otočiću, na Uskrs se zaboravljaju sve svađe i nesporazumi. Na Veliku subotu Sicilijanci kući nose cvijet pasjeg zuba za koji se vjeruje da tog dana ima magične moći te donosi veselje i ispunjavanje želja.
Osim spomenutih načina da se obilježi Kristovo uskrsnuće, koji su još uvijek živi u velikom broju kućanstava u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta, nemoguće je još jednom ne napomenuti da ćemo svi zajedno blagdan sigurno ponovo obilježiti šunkom, hrenom, rotkvicama, pincom i brojnim drugim delicijama, a čak i ako ste sve drugo napustili, još uvijek stignete nekomu pokloniti pisanicu i duh "starog vremena" tako još barem malo duže održati na životu.
Vezani članci