Zabranjene priče o komunističkim seks aferama

Đilasovim tekstovima, koji su doveli do njegove smjene, kumovao je, recimo, snobovski brak i skorojevićki život Peke Dapčevića koji se, na užas komunista, oženio ljepoticom, balerinom, buržujkom, i brzo se prilagodio Dedinju.

Titovim obračunima s dogmatskim kadrovima u Srbiji pomogla je i afera u čijem srcu je bio ljubavni skandal Petra Strambolića. On se švalerisao sa ženom generala Ljubodraga Đurića, a ovaj o tome progovorio s govornice partijskog Kongresa, u Zagrebu, u dvorani Studentskog centra.

"Zaustavite tog ludaka", povikao je Tito, a sve je otišlo pravo u eter... Najvažnije afere u svojoj knjizi su istražili Slavko i Ivo Goldštajn... Istraživanje Express.hr pokazuje da je slučaj zaista bio značajan i radikalan. U dvorani zagrebačkog Studentskog centra Partija je 1952. održavala jedan od svojih najvažnijih kongresa. Četiri godine posle raskida sa Staljinom, država je prelazila na liberalniji smjer.

Amerikanci su slali desetine tenkova "šerman", automatske puške "tompson", i oružje vrijedno nekoliko milijardi dolara. Grad Zagreb Sjedinjenim Američkim Državama pokonio je zgradu na Zrinjevcu, Jugoslavija se okretala zapadu, ali ono što se čulo za govornicom kongresa šokiralo bi i Ameriku Clintonove ere.

Naime general Ljubodrag Đurić, Titov bivši cimer u Bijelom dvoru, s govornice je optužio Petra Stambolića da je ljubavnik njegove žene. Dvoranom su se prolomili uzvici. Dvije tisuće delegata ostalo je u šoku. Petar Stambolić, jedan od čelnika srpskih komunista, sjedio je ukočeno u radnom predsjedništvu kongresa. General Đurić uperio je prst u njega. Stvar je prekinuo Tito. "Zaustavite tog ludaka!", povikao je. Međutim pošto je Tito zaboravio da isključi mikrofon, njegovu prijetnju čuli su i milijuni građana u direktnom radio prijenosu. General Đurić uhićen je istog dana. Iza ove afere valjala se politika...

"Poslije medenoga mjeseca šef Titovog ureda odjednom je počeo da primjećuje ‘crvenu buržoaziju' po državnim vilama, zlatni escajg i diplomatski magazin uvozne odjeće", stoji u jednoj analizi Đurićevog slučaja. "Kao vrhunac odnarođene potrošnje državne imovine, njegova žena priznala je da već godinama održava seksualnu vezu s Petrom Stambolićem, sa kojim je ostala trudna. Stambolić je predstavljen kao razvratnik koji konzumira poveći harem tuđih supruga. Priču je Đurić prenio samom Titu, koji je Rankovića zadužio da ispita činjenično stanje. Šef Udbe stao je na Đurićevu stranu, i sredio pobačaj njegove žene, ali Tito je odbio da smijeni Stambolića. I tako je Đurić, u najdubljem uvjerenju da uživa apsolutnu drugarsku podršku najplemenitijih izdanaka revolucije, samoinicijativno izašao za kongresnu govornicu, i rekao što je rekao računajući na kodeks časti i dužnosti..."

Ali je očigledno je pogriješio. "To je bio", piše Titov biograf Vladimir Dedijer, "tragičan dokaz erozije partizanskog morala. Tito je u bijesu to nazvao ‘užički jebhoz'. Ovaj naziv je nastao spajanjem dva izraza - kolhoz i sovhoz ili sovjetsko državno poduzeće, koji će se pretvoriti u "jebačko" poduzeće - jebhoz..." Afera je, naravno imala i političke posljedice. Tito je u Srbiji dobio još jaču podršku Petra Stambolića, liberala, dok je tvrđa komunistička struja doživjela poraz. Istinu o "užičkom jebhozu" Đurić je ispisao u memoarima koji su objavljeni 1988. godine. Poslije toga je uzeo je pištolj koji je dobio od Tita na poklon i pucao sebi u glavu. Seks je bio i u pozadini i ključnog jugoslavenskog rascjepa između Tita i Đilasa. Da herojski etos gubi svoju nekadašnju vrijednost, prvi je shvatio Milovan Đilas. Godine 1950., kada se Tito oženio Jovankom, u elitnim kuloarima sagledana je sva uzaludnost, koliko "crvenoga" terora, toliko ideoloških i političkih opravdanja koje je Đilas, kao šef agitpropa, pisao po službenoj dužnosti.

Možda nikada nećemo doznati da li je Stevo Krajačić i u to umiješao svoje nevidljive prste, pritom koristeći Jovankinu zahvalnost za najviši mogući ženski plasman u hijerahiji SFRJ. No dvije-tri godine poslije, pod nazivom SKJ, ukinuti je Đilasov "agitprop", koji je, uz ostalo, od komunista nesalomljivoga morala tražio da udome, odnosno bračno zbrinu povijesnu najzaslužnije drugarice. Naslutivši obećanu slobodu, Đilas se razveo od dotadašnje supruge Mitre, zavidnog revolucionarnoga staža, i oženio se s mlađom Šteficom, ženom beznačajne komunističke biografije. Komunisti su to dočekali s tihim zgražanjem. Naravno da će Đilas govoriti o licemjerju dvostrukih aršina, a nipošto o osobnim mukama. Tako će ustati u zaštitu tuđe supruge. Objavio je "Anatomiju jednog morala" u časopisu Nova misao u siječnju 1954. u kom je iznio žalosni slučaj usamljene i prezrene balerine Milene Vrsajko, glumice, operske pjevačice i supruge svog cnogorskog zemljaka Peke Dapčevića, koji je došao "iz šume" u Beograd na visoki vojni položaj da bi ga balerina potom "preobratila" na užas starih komunista.

Ta sitna, zla i smišljena uznemiravanja - telefonski pozivi mužu, priopćavanje njoj samoj sablažnjivih detalja, anonimnih pisama, sve je to opadalo iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan. Ali je mimo očekivanja i nasuprot tome, nije primila, a kamo li prigrlila nova sredina. Dočekao ju je tako masivan, leden i neprobojan zid koji niko nije mogao da očekuje, elaborirao je Đilas nevolju Dapčevićeve žene. Tijekom rata Milena Dapčević bila je djevojčica, ni zaslužna za novu vlast ni kriva za njene prethodnike. Za difamaciju je tako poslužila retorika koju ispravne političke supruge sigurno nisu prihvatile u KPJ i NOB-u. Usprkos partijskim školama i kursevima opismenjavanja, iz njih je pokuljao prostački riječnik rodnog kraja. "Naratovao se drugar, trebalo je samo da podigne suknju"; "uhvatila ga je na golu nogu", brujalo se šapatom oko Milenine figure. Prema tim je motivima poslije snimljen film "Oficir s ružom".

Nekoliko mjeseci posle na partijskom skupu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost. Isključen je iz Centralnoga komiteta. Nova misao nikada više nije izašla, njen glavni urednik, Skender Kulenović, degradiran je u korektora Borbe. Do razračunavanja Partije s Đilasom došlo je na plenumu CK 16. i 17. siječnja, napisao je u jednom tekstu Ivan Ivanji, dugogodišnji Titov prevodilac s njemačkog: "Iako su uzrok svakako prije svega bili Đilasovi teorijski članci u Borbi, slutim, a naravno ne mogu da dokažem, da mnogi konci vode i u spavaće sobe, na primjer, samog Tita, Kardelja, Rankovića i drugih.

‘Anatomiju jednog morala' i spominjale Peku Dapčevića i Bebu ili njenu najstariju sestru. Niko o tome nije govorio ništa slično, možda je moja mašta pobjegla sa mnom... " I Goli otok, to jest logor na njemu, usko je vezan uz ljubavne afere u Partiji. Zapovjednik tog logora bio je general Jovan Kapičić, djed poznatog glumca, otac još poznatijeg košarkaša i - što je manje poznato - prvi dečko Davorjanke Paunović, najveće ljubavi Josipa Broza Tita. Tito je Kapičiću uzeo Davorjanku, a zauzvrat dao - karijeru."

"Kao da se ni tada ni kasnije nije ništa desilo, taj Jovo Kapičić je stalno napredovao bez obzira na to što je radio", rekao je kasnije Vlado Dapčević, rođeni brat Peke Dapčevića, koji je na Golom otoku ostavio najbolje godine svog života. "Meni se čini da je tajna u sljedećem. Njegova djevojka prije rata u Beogradu bila je Davorjanka Paunović Zdenka. Znaš tko je Zdenka? Titova ratna tajnica i nevjenčana žena. Da, da, žena. To je bila javna tajna. Opasnije je bilo zamjeriti se toj Davorjanki nego osobnu Titu. Početkom četrdeset prve godine beogradska organizacija je od Centralnog komiteta Partije dobila naređenje da pošalje dvije studentkinje, članice Partije. Izbor je pao na nju i na Vjeru Planojević.

Vjera je bila kasnije ljubavnica Sretena Zujovića. Tada se Davorjanka zbližila s Titom. Valjda su se i Tito i Davorjanka zbog toga osjećali nešto dužni Jovu Kapičiću - ona ga ostavila zbog Tita - i tako mu se svašta opraštalo, i još je napredovao". Na pitanje novinarke Tamare Nikčević je li točno da je Davorjanka Paunović prije Tita bila njegova cura, Kapičić je bez okolišanja rekao:

"Jeste, istina je. Pred sam početak rata bio sam student medicine, a ona je studirala jezike na filozofskom. Bili smo zajedno nešto više od godinu dana. Bila je komunistkinja ilegalka kao i ja. Centralni komitet Srbije poslao ju je Titu da mu bude s ruke. Te 1942. bio sam sa svojom jedinicom stacioniran u okolici Foče. Bio sam zapovjednik, politički komesar i morao sam da se brinem o suborcima. Moji drugovi, njih četvorica, i ja pošli smo u Foču da nabavimo nešto hrane. Išli smo uskom fočanskom ulicom kad smo odjednom začuli topot konjskih kopita po kaldrmi, skočili smo ustranu da konji prođu. Poslije dvadeset ili trideset metara zaustavili su se. Vidim jedan konj se vraća prema nama, a drugi ostaje i čeka. Kad je prišao, vidim da je taj koji se vraća Tito. Prilazi i pita me: ‘Jovo, kad si došao u grad?'

Kažem mu: ‘Druže Tito, prije nekoliko sati.' ‘Pa što nisi došao kod mene da ručaš?', pita me. ‘Sramota me da ja ručam kod vas, a da mi drugovi budu gladni. Nešto smo nabavili za jelo i jurimo natrag', kažem mu, a sve vreme gledam onog drugog konjanika i vidim da je to Davorjanka. Ona ide u šetnju s Titom i nije se vratila da me pozdravi. U tom trenutku znao sam da mi ta žena više ne pripada, jer da je još moja, vratila bi se s njim i pozdravila me. Bilo je teško, boljelo je, ali drugovima nisam ništa rekao." Tito i on sreli su se još mnogo puta u životu. A na pitanje "jeste li ikad razgovarali o njoj", rekao je:

"Ne, nikad to nismo spomenuli iako znam da me volio i vjerovao mi. Ali mogu da razumijem da se zaljubio u nju jer Davorjanka je bila prava ljepotica. Bilo je u Vrhovnom štabu i drugih žena, ali ni jedna kao ona..." Istina pak o "prvoj sultaniji", Jovanki Broz vjerojatno se nikada neće saznati. Navodno ju je Titu "uvalio" Stevo Krajačić, šef svih ruskih špijuna u Jugoslaviji, da Tita ima na oku. On mu je navodno poslao i dvije sestre Grbić, maserke, ali to je već druga priča...