TUŽAN BOŽIĆ U TUĐINI

NEK VAM JE SRETAN BOŽIĆ!

Kasna je večer, prilično mi se drijema,
Zato izađoh na zrak ispod staroga trijema,
Pa u mislima ugledah zvonike Betlehema,
Ponoć je blizu, svečanost nam se sprema.

Ljudi se vesele i u povorke skupljaju
Mjesec ih miluje, a zvijezde pozdravljaju
Uz pjesmu, molitvu, radosni u zagrljaju,
Dolazak Božića sa čestitkama si javljaju.

Misleći o tomu, zastadoh pokraj prozora,
Sjetih se slavonskih njiva i ličkih izvora
Kordunskih potočića, zagorskih gora
Zagrebačkih trgova i Jadranskoga mora.

Na um mi onda padoše baranjski ribnjaci,
Međimurske livade, podravski pašnjaci,
Dalmatinski maslinici, prigorski voćnjaci,
Bosanski šljivici i srijemski strnjaci.

Snuždio sam se tada, zgrabio bokal vina,
Pred očima mi iskrsla zelena Moslavina,
Dalmatinska Zagora, Primorje, Banovina,
Te Gorski kotar, Istra i Hercegovina.

Razmišljajući nijemo kanule su mi suze
Što dugo u tuđini uživam okrutne uze,
Potamnijele su mi ikone i utihnule muze
Kada mi domovinu zlosilje oduze.

Da, ostadoh bez nje daleko od svoga roda
Božiće zato slavim ispod stranoga svoda
Iscrpljujem se radeći, a ne ubirući ploda,
Tek se uokrug vrtim na putu bez prohoda.

No, ne čudi me ništa, naviknuo sam gubiti
Jer što god sudbina odluči, to će se i zbiti,
Tko zna, možda će mi prepreke produbiti,
Pa nikad više neću u svojoj Hrvatskoj biti.

Neće mi bit svejedno obistine li se slutnje,
Ali ću sakriti tugu, prekriti velom šutnje,
Trpjeti preostala mi ljeta bez truna ljutnje
I zadovoljan usnuti čim sva protutnje.

Mukotrpno je živjeti u svijetu pohlepnika,
Bez roditelja, rodbine prijatelja i poznanika,
Zbog toga preplačem vrijeme praznika.
Sretan vam Božić od vječnog prognanika!

Autor: Pavao Jelović