Tko je ovdje ušao ni pakao mu neće teško pasti

U razdoblju od 19. i 20. vijeku Francuska Gvajana je bila izolirano i nesretno mjesto naseljeno različitim kolonijama zatvorenika.

Bijeg je bio gotovo nemoguć, osim čamcem, i od desetina tisuća zatvorenika koji su tamo provodili zatvorske dane tek nekoliko stotina njih su preživjeli i dočekali dan kada će ispričati užase koje su tamo prošli.

Francuzi su pokušali kolonizirati Francusku Gvajanu još 1763. godine, ali je pokušaj propao. Od 12.000 kolonista koje su poslali, 75 posto je umrlo u prvoj godini dolaska. Godine 1852. Nalopeon III je za mjesto smislio novu namjenu, osnovao je nekoliko zatvoreničkih radnih kampova za francuske prijestupnike i kriminalce.

Mali komad kopna nedaleko od današnje Cayenne postao je tako Vražji otok koji je uskoro postao simbol za brutalnost i pravi "pakao na zemlji". Tropske bolesti desetkovale su zatvorenike. Pobune i međusobna ubojstva dokrajčili su one koji su nekim čudom preživjeli zaraze. Upravo zatvorenici ovog mjesta su mu i dali nadimak "giljotina na suhom" zbog velike stope smrtnosti od gladi, bolesti i uvjeta života.

Najveći broj zatvorenika bio je zadužen za sječu tropskog drveća i izgradnji puteva. Ako ne bi ispunili dnevnu kvotu, ne bi dobili hranu. Oni koji bi umrli nisu bili pokopani, već su jednostavno bačeni u more. Od nekoliko zloglasnih zatvora starog svijeta, ovaj spada u najgore. Vlada je vrlo malo pažnje u to vrijeme posvećivala održavanju ove tamnice, pa je tako bolest bila stalni gospodar zatvoreničkih ćelija.

Doktori su odbijali ulaziti unutra i pomagati zatvorenicima, što samo potvrđuje koliko su neljudski uvjeti vladali u zatvoru. Smrtonosna epidemija je svakodnevno odnosila brojne živote, a zatvorenici su pored bolesti bili izgladnjeli i vezani lancima, te doslovno ostavljeni da umru.

Stražari su bili među najbrutalnijima, pa postoji i legenda o tzv. Crnom psu, koji je predstavljao strah i trepet i bio najveća noćna mora namučenih zarobljenika.

Koncentracijski logor 22, Hoeryong, Sjeverna Koreja, (1965.-2012.)

Ukoliko nešto zgriješite u zatvor ne idete samo vi, već svi najbliži članovi vaše obitelji. Ovaj zatvor je bio organiziran kao radna kolonija, a svako je dobivao 170 grama kukuruza dva puta dnevno. Zatvorenici su stalno fizički zlostavljani ukoliko nisu izvršavali sve zadatke, a čak trećina njih je imala neku deformaciju od svakodnevnog premlaćivanja.

Procjenjuje se da je gotovo 2.000 njih umrlo od neuhranjenosti, a broj pogubljenih je i dalje nepoznat. Osim premlaćivnja, postojale su i druge metode mučenja. Zatvorenici su morali stajati na vrhovima prstiju u velikom rezervoaru punom vode ili su jednostavno bacani u samice pune buha i prljavštine, gdje danima, nekad i mjesecima ne bi ugledali svjetlost dana.

Najokrutnije od svega je bilo testiranje kemijskog oružja na zatvorenicima, kao i nekih neisprobanih ljekova i medicisnkih tretmana.

Tullianum , zatvor iz doba Rimskog carstva

Ovaj zatvor se nalazi 12 metara ispod površine zemlje, a tama i smrad ga čine odvratnim i zastrašujućim. Ovaj zatvor je bio namijenjen svim kriminalcima, uključujući i vladare koji su zatvarani, a u njemu su se našli i ratni zarobljenici. Danas je ovaj prostor pretvoren u muzej.

Povijesničari tvrde kako su na ovom mjestu zvjerski mučeni i ubijani zatvorenici, dok su ostali to morali gledati.

Tuol Sleng, Kambodža (1975.-1979.)

Gotovo 20.000 ljudi je prošlo kroz ovaj ozloglašeni zatvor, a njihov život tamo značio je samo jedno - mučenje od jutra do sutra. Zatvorenici su samo jednom dnevno imali obrok, koji je uključivao žlicu kaše ili juhe od nekog lišća koje se nije ni koristilo za ishranu. Kožne bolesti su najviše harale ovim tamnicama. Zatvorenici nisu smjeli govoriti, osim ako im je bilo naređeno da odgovore na postavljeno pitanje.

Stražari su ih svakodnevno tjerali da jedu vlastite fekalije, a na njima su koristili i elektrošokove, gušili su ih vrećicama i silovali.

Zatvor "Crni dupin", Rusija

Tko je ušao u ovaj zatvor više nikada nije imao čak ni priliku izaći iz njega. Zatvorenicima su vezivane oči, kako ne bi vidjeli put koji vodi do zgrade zatvora. Svi su bili izolirani i najveći dio vremena su provodili s lisicama na rukama. Bilo im je dozvoljeno vježbanje od 90 minuta svaki dan u metalnom kavezu. Od trenutka kad ih probude, do onog trena kad im narede da spavaju, zatvorenici nisu mirovali. Nisu smjeli sjediti, a kamoli ležati.

Svako od njih imao je neku cjelodnevnu obvezu. O ovom zatvoru kruže samo glasine o brojnim zlostavljanjima, ali zbog njegove tajnovitosti nikada nisu potvrđene.

Tadmor, Sirija (1930.-2015.)

Ovaj zatvor je oličenje mučenja i ponižavanja i poznat je po tome što je pogubio više od 1.000 svojih zatvorenika. U njemu su se držali politički zatvorenici, zajedno s običnim sitnim kriminalcima. Zatvor je bio otvoren više od 80 godina, a uvjeti u njemu su bili krajnje okrutni.

Zatvorenici su smjeli gledati samo u pod, a zlostavljanje je bilo svakodnevna rutina. Lomljenje prstiju, ruku, vađenje očiju bila su česta zvjerstva u Tadmoru.

Carandiru, Sao Paolo, Brazil (1956.-2002.)

Kao što u Americi svi znaju za Alcatraz, tako u Brazilu svi znaju za Carandiru. U jednom trenutku ovaj zloglasni zatvor je imao nevjerojatnih 8.000 zatvorenika, čime je postao najmasovniji u Južnoj Americi. U zatvoru su često vladale epidemije raznih bolesti, a najviše je bio rasprostranjen AIDS.