Tito sovjetski špijun - tema za `desne sladokusce`

Josip Broz Tito je bez ikakve dvojbe najzanimljiviji lik s ovih prostora. Bilo da ga cijene ili ne cijene, mrze i preziru ili, pak, veličaju, Tito je bio i ostao tema svih rasprava do dana današnjeg. Mnoge navode iz njegova života i djelovanja nerijetko se secira i oko istih nastaju prepirke, mnogi detalji se izvlače u brojnim političkim raspravama i, sve u svemu, bio je i ostat će poznat po mnogim 'pothvatima'. Naravno, pritom se ne misli samo na Sophiu Loren. Tako postoje i brojne teorije o ovome ili onome glede njega, no možda je i najzanimljivija teorija ona koju se i nije 'ubitačno' proučavalo.

Naime, prema nekim pričama, Josip Broz Tito je poginuo, a Kominterna je na njegovo mjesto postavila dvojnika koji je bio špijun. I to kako? Postoji više teorija. Jedna tvrdi da je Tito stradao u Rusiji 20-ih godina prošlog stoljeća, a druga da je poginuo u bitci na Sutjesci, no u obje teorije zamijenjen je sovjetskim agentom.

Također, sudeći prema nekim pričama, taj dvojnik bio je osiromašeni poljski plemić. Naime, oni koji u tu teoriju vjeruju, rado će navesti argument kako navodno Titovi sumještani iz Kumrovca, 'velikog vođu' nisu nakon rata ni prepoznali te dodali kako je pravi Josip Broz na desnoj ruci imao samo dva prsta. Navodni je dvojnik, pak, sasim lijepo svirao klavir.

Tito kasnije osudio neke staljinističke poteze

Možda bi takve navode donekle uspjeli rasvjetliti podaci o njegovu odnosu sa SSSR-om, čiji je navodni špijun bio. Naime, sudeći prema zapisima povjesničara, Tito je o svojim osjećajima prema SSSR-u, kazao: ''Što je to značilo za jednog revolucionera? U najtežim časovima u tmurnim noćima beskrajnog isljedničkog ispitivanja i zlostavljanja, u danima ubitačne samoće u ćelijama i samicama, nas je uvijek držala vjera da sve ove muke nisu uzaludne, da ipak postoji jedna snažna, moćna zemlja, istina daleko od nas, u kojoj su ostvareni svi oni ideali za koje smo se borili. Bila je to za nas prva domovina radnika u kojoj je poštovan rad čovjeka, u kojoj vladau ljubav, drugarstvo, iskrenost'', o čemu je pisao Vladimir Dedijer.

Dok je Tito bio u SSSR-u, već su u tijeku bile staljinističke čistke. Broz je kasnije pričao da je vidio mnogo stvari koje ne valjaju, poput karijerizma i laktaštva, straha i hapšenja.

''Bio sam u Rusiji za vrijeme carizma i vidio kako je sve to užasno izgledalo''

Photo AFP

- Svaki čas je bilo hapšenja, pa su zatim hapšeni i oni koji su dotada vršili hapšenja, nestajali su ljudi preko noći, niko nije smio da pita kuda su odvedeni. Vidio sam mnogo, mnogo nepravdi. Sve sam ja to tada vidio, ali uzroci svega toga nisu mi bili toliko jasni kao danas, jer danas je čitava stvar otišla mnogo dalje. Ali moja revolucionarna dužnost nalagala mi je tada da to ne kritikujem i da ne pomažem tuđu propagandu protiv te zemlje. I meni i mnogima od nas u ono vrijeme bila je jedina misao: ne učiniti ništa što bi naškodilo cjelokupnom daljem razvitku međunarodnog pokreta. Ja sam kao i mnogi drugi mislio da je to samo prolazna unutrašnja stvar koja će se postepeno riješiti. Pogotovo jer sam bio u Rusiji za vrijeme carizma i vidio kako je sve to užasno i jadno izgledalo. U meni se vodila velika borba protiv onoga što sam vidio, ali sam ruske komuniste opravdavao nemogućnošću da sve brzo postignu, ma da je od oktobra 1917. godine već bio prošao prilično dug period, više od sedamnaest godina - kazao je Tito, što je također zapisao Dedijer.

U jednom govoru 1959. godine, na proslavi 40-godišnjice osnivanja KPJ-a, Broz je o žrtvama čistki kazao kako ''u toj teškoj sitaciji, kada je Partija bila užasno proganjana u zemlji, prema elementima koji su bili nosioci frakcionaške borbe moralo se oštro postupati. Ali to nije značilo da ih je trebalo i fizički ukloniti. Mnogi nisu zaslužili da budu proglašeni neprijateljima. Staljin je to jednostavno činio da bi se oslobodio 'neposlušnih' ''. Međutim, tek 1979. godine otvoreno je izjavio da je sasvim jasno da Milan Gorkić nije bio nikakav strani špijun. Prema njemu je osjećao dubuko nepovjerenje i odbojnost, koji su možda poticali iz suparništva za vodstvo u KPJ.

No, Tito, što su potvrdili i brojni analitičari i povjesničari nije bio zaslijepljen Staljinom i Sovjetskim Savezom. Možda bi se od tipičnog ruskog partijskog špijuna ipak takvo što očekivalo da će izviriti na površinu. Dapače, čak se znalo govoriti da što se 'odanosti' (čitaj: opsjednutosti Sovjetima) ticalo, bilo je i znatno fanatičnijih revolucionara, poput Milovana Đilasa koji se 1950-ih radikalno preokrenuo.

Nikad ne bi izdao SSSR

- Đilas je rekao da su jugoslavenski komunisti fanatično voljeli i Sovjetski Savez i Staljina. Da su bili manje fanatični, nikad se ne bi mogli onako boriti i pobijediti fašiste. Sovjetski Savez i drug Staljin mnogo su značili i Titu, ali on ih nije volio histeričnom ljubavlju fanatika i obraćenika, već kao što vojnik i običan građanin voli svoju zemlju i vođu kojem je obećao vjernost. Iako je znao sve njihove pogreške i slabosti, nikad ih ne bi izdao - zapisao je Jasper Ridley.

Odanost ideji revolucije, evidentno je spajao sa trezvenim razmišljanjem i pragmatičnim ponašanjem. Takav izuzetni spoj osobina omogućio mu je da preživi čistke, kao i da kasnije postane neupitni vođa narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije u periodu od 1941. do 1945. godine. Bi li se odani špijun mogao tako postaviti? Ili baš u tome, možebitnim promišljenim sugestijama iz 'motherlanda' leži takav spoj osobina i ponašanja koji su od njega napravili bezuvjetnog vođu?

Ili su jednostavno urbani mitovi 'potreba' bilo onih koji nisu nikad prežalili odlazak svojih idola, bilo onih koji, pak, nikad nisu prežalili njihov dolazak?

javno.com