Što su vodeći američki špijuni izvještavali o Maksu Luburiću, Titu i Arafatu

Jedan takav dokument zasigurno je izvješće iz 1986. godine koje tematizira veze Jugoslavije i Palestinske oslobodilačke organizacije. Jugoslaviji, kao jednoj od vodećih članica Pokreta nesvrstanih, bilo je teško stalno i iznova definirati što znači biti nesvrstan između zapadnog i istočnog bloka, piše Jutarnji.hr.

Brzi bijeg Beogradu je stanje otežavala činjenica da Jugoslavija nije bila neka afrička ili azijska država, daleko od neuralgičnih točaka konfrontacije Zapada i Istoka, nego se nalazila u Europi, graničeći s državama NATO saveza i Varšavskog pakta.

Treći, nesvrstani svijet, bio je daleko slabiji od zapadnog i istočnog bloka u svakom pogledu. Njegove članice bile su međusobno mnogo heterogenije po nizu karakteristika nego što je to bio slučaj u zapadnom i istočnom taboru. Kao takve, bile su podložnije utjecajima jednog ili drugog bloka, iako su, generalno gledajući, više naginjale Istoku, s obzirom na to da je velika većina njih nastala kao posljedica dekolonizacije, a različiti oblici socijalizma činili su im se kao rješenja za brzi bijeg iz siromaštva i zaostalosti.

Kao što je jugoslavenski režim, a prije svega Tito dok je bio na životu, u unutarnjoj politici izmjenjivao periode čvrste kontrole te popuštanja stege, tako su se i na vanjskopolitičkom planu izmjenjivali periodi intenzivnijeg približavanja sad jednome, sad drugome polu. Jedno od vanjskopolitičkih opredjeljenja koje je Jugoslaviju odgurivalo od Zapada bila je i potpora matici PLO-a i Jaseru Arafatu.

Tako je konstatirano da veze Beograda i matice PLO-a daju Zapadu solidne temelje da optuži Jugoslaviju za podršku terorizmu. Podsjeća se kako je jugoslavenska vlada u prošlosti imala sporadične kontakte i s radikalnijim palestinskim frakcijama, a kontakte prakticira i s južnoafričkom organizacijom SWAPO (Jugozapadna afrička narodna organizacija iz Namibije), zatim ANC-om (Afrički nacionalni kongres, čiji je član bio i Nelson Mandela) i PAC-om (Panafrički kongres, koji se izdvojio iz ANC-a).

Jugoslavija je u spomenute veze ipak uložila malo, kada se napravi usporedba s njenom diplomatskom podrškom, materijalnom pomoći i pružanjem vojne obuke matici PLO-a.

Dogovori s Arafatom

Predviđalo se da bi Beograd, zabrinut zbog nedavnih kritika sa Zapada, možda odlučio ograničiti kontakte barem s nekima od ovih grupa, a možda i postati oprezniji u dogovorima s Arafatom.

Međutim, nije se vjerovalo u promjenu temeljne naravi veza s PLO-om u bliskoj budućnosti niti pretvaranje Jugoslavije u pouzdanog saveznika Zapada nasuprot palestinskim ekstremistima. Tako je navedeno kako su u posljednjih nekoliko tjedana vodeći jugoslavenski dužnosnici ponavljali da je Arafatov PLO "jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda".

U Beogradu je boravio Abu Jihad (Halil Al Wazir), Fatahov zamjenik vojnog zapovjednika i sudionik brojnih antiizraelskih terorističkih operacija, te se susreo s jugoslavenskim ministrima obrane, vanjskih poslova i još nekim visokim dužnosnicima. Jugoslavenska podrška PLO-u nije poljuljana čak ni za vrijeme otmice kruzera Achille Lauro, koju su izvršili članovi PLO-a. Pritom je stradao jedan Amerikanac, a Abu Abbas, optuženik za planiranje otmice, prebjegao je iz Italije u Jugoslaviju.

Osim diplomatske podrške, SAD i Zapad zabrinjavale su informacije kako Jugoslavija nastavlja s pružanjem vojne obuke pripadnicima PLO-a, što se događa još od ranih 80-ih. Jordanski tisak citirao je palestinski izvor iz Ammana, koji kaže da osoblje Palestinske oslobodilačke vojske dobiva vojnu obuku u Jugoslaviji.

Ipak, Beograd je, nakon terorističkih napada na aerodromima u Rimu i Beču 1985. godine, osudio Abu Nidala, bivšeg člana Fataha i osnivača organizacije Fatah: Revolucionarno vijeće. Međutim, nije se isključivao nastavak tajnih, bliskih kontakata, u slučaju da Beograd zaključi da bi to moglo biti u njegovu interesu.

U pokušaju rekonstrukcije podloge za opisanu jugoslavensku politiku prema PLO-u, podcrtani su neki važniji momenti odnosa Jugoslavije i arapskih zemalja, koji su imali uzlaznu putanju još od kontakata Tita i Nasera ranih 50-ih i osnivanja Pokreta nesvrstanih.

Jedna od temeljnih poruka izvještaja je ukazivanje na dvostruke standarde Beograda kada je riječ o tretiranju terorizma - s jedne strane Jugoslavija predstavlja utočište i tranzitno područje za članove PLO-a, a dopušta i otvaranje diplomatske misije PLO-a u Beogradu, dok svako toliko upozorava vlade nekih zapadnih država kako joj prijeti opasnost od hrvatskih terorista, koji borave na njihovu teritoriju!

Jedna od najdramatičnijih epizoda u ovome kontekstu zbila se 1978. godine kada su u Jugoslaviji uhićena četiri pripadnika RAF-a (Frakcija Crvene armije), terorističke grupe iz Zapadne Njemačke. Beograd je izručenje uvjetovao njemačkim izručenjem sedam Hrvata i jednog Albanca, koje je držao odgovornima za terorizam.

Do realizacije ponude nije došlo. Kao zanimljivost može se navesti podatak kako su i neke skupine unutar hrvatske političke emigracije, koje nisu previše marile za ideološku orijentaciju eventualnih suradnika i saveznika i koje su sva sredstva, uključujući nasilje, držale opravdanima u borbi za stvaranje samostalne hrvatske države, nastojale stupiti u kontakt i ostvariti suradnju s izvjesnim oslobodilačkim, a za neke terorističkim skupinama.

Među njima je bio i PLO. Kontakti hrvatskih političkih emigranta s bliskoistočnim muslimanskim zemljama postojali su i prije. Štoviše, dio bivših dužnosnika NDH muslimanske vjeroispovijesti našao je utočište u Siriji i Transjordaniji. Vjekoslav Maks Luburić početkom 60-ih također će u nekim arapskim zemljama pokušati pronaći podršku i pomoć.

Potpora PLO-u

Dalje je zaključeno kako Beograd svoju potporu PLO-u vjerojatno doživljava kao snaženje svoje pozicije unutar Pokreta nesvrstanih, s obzirom na to da je on jedan od osnivača te vođa umjerene linije. Posljednjih godina, Jugoslavija je bila na udaru Kube i još nekih zemalja s radikalnim stavom, kao i Moskve, zbog svog navodnog nedostatka u potpori antizapadnih tendencija.

Kubanci su, naime, bili vrlo revni u pomaganju pokreta sličnih PLO-u u svijetu, kao npr. u Kongu ili Boliviji (prilikom čega je stradao i Che Guevara), a pomagali su i arapsku stranu u Šestodnevnom ratu s Izraelom. Njihova je pomoć bila presudna u pobjedi ljevičarskog Narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA).

Na ekonomskom polju, Beograd već dugo nastoji zadržati dobar položaj među arapskim državama. Jugoslavija u regiju Bliskog istoka godišnje izveze veći dio od ukupno milijardu dolara vrijedne vojne opreme, a raste i izvor strojeva te lijekova. Znatna zarada dolazi iz suradnje u Iraku i Libiji na raznim civilnim i vojnim projektima, a u posljednjim je godinama Beograd prihvaćao da mu se dio tih usluga plati naftom.

Nastavak pokušaja rekonstrukcije jugoslavenskog držanja u ovome slučaju skrenuo je u potpuno pogrešne vode. Zaključeno je, naime, da jugoslavenska povijest također oblikuje percepciju terorističkih činova.

Stvaranje prve jugoslavenske države bila je posljedica terorističkog čina u Sarajevu, čiji je izvođač imao barem prešutnu potporu nekih elemenata vlade u Beogradu.

Divlja granica

"Moderna komunistička jugoslavenska nacija rođena je u nacionalno-oslobodilačkom ratu - kojega je režimska propaganda prikazala kao borbu epskih širina - u kojem su njemački osvajači percipirali jugoslavenske partizane velikim dijelom kao terorističke bande."

Jugoslaveni i danas slave djela hajduka, Jugoslavena koji su se povukli u brda da bi terorizirali osmanske osvajače između. Nastavljeno je kako je jugoslavensko društvo tolerantnije na nasilje i kao takvo naviknuto na terorističke pokrete više nego društva u zapadnoj Europi.

Iznesena je i crtica od prije nekoliko godina kada je američko veleposlanstvo postavilo detektore metala na ulazima, pa je zapažen iznimno visok postotak Južnih Slavena koji nose oružje. Albanci na Kosovu i dalje prakticiraju krvnu osvetu. Čak su i Hrvati, bliži srednjoj Europi, provodili krvave i brutalne akcije protiv Srba tijekom Drugog svjetskog rata, a Srbi im vraćali milo za drago.

Nema sumnje kako su stoljetna iskustva različitih sukoba i nasilja naroda, pa nacija na promatranome području ostavila traga na narodni folklor, pa u nekoj mjeri i na mentalitet. Autori zaboravljaju i instituciju Vojne krajine, teritorija čije je društvo bilo izuzetno militarizirano i naviknuto na različite forme nasilja.

Isto tako, nema sumnje da su sukobi tijekom Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije bili iznimno krvavi i kompleksni, ponekad rat svakog protiv svakoga, rat koji je čak razdvajao i najmanje obiteljske jedinice.

Međutim, takva su slična iskustva imali i narodi na Zapadu, od američkog Rata za nezavisnost, pa francuskih revolucionarnih zbivanja, preko recimo talijanskih karbonara, a sudionika groznih zločina u Drugom svjetskom ratu nije nedostajalo ni na Zapadu.

Našavši se na vlasti, jugoslavenski su komunisti pripadnike otpora - križare, četnike itd., nazivali bandom. Isto tako, sastavljači izvještaja zaboravljali su kako je i SAD najveći dio svoje povijesti imao "divlju granicu" i kako je jedan dio njegova stanovništva na tome području prakticirao različite forme nasilja kao sastavni i normalni dio života.

Presudna odrednica u kreiranju politike prema PLO-u bili su državni, ali i ideološki interesi. Nekada čak ni ideologija nije bila na prvome mjestu, kao kada je Tito, kojeg je Staljin odbacio i ugrožavao, obustavio pomoć grčkim komunističkim gerilcima kako bi postao prihvatljiv Zapadu.

Ustaški pokret

Ekskursi u povijest nastavljeni su u obrazlaganju kako je Beograd zabrinut poradi terorističkih napada u Jugoslaviji, ali i na njena predstavništva i građane u svijetu, a kao početna točka uzeto je ubojstvo kralja Aleksandra u režiji Ustaškog pokreta i VMRO-a.

Tadašnji su jugoslavenski komunisti bili oduševljeni kraljevom smrću, a sukladno Kominterninoj politici dvije godine prije čak su pozdravili tzv. Velebitski ustanak, također u režiji ustaša. Pretpostavljeno je da Beograd vjerojatno razmišlja kako bi mogao spriječiti terorističke napade nekih grupa, poput Abu Nidalove, tako što surađuje s njima.

Nadalje, postoji mogućnost da se jugoslavenski obavještajci nadaju kako bi suradnjom s nekim terorističkim grupama mogli dobiti informacije o pripremanju napada na Jugoslaviju, koje bi takve grupe mogle prikupiti.

Namjera nekih hrvatskih emigrantskih skupina da kontaktiraju Palestince već je spomenuta, a u ovome kontekstu indikativna može biti informacija kako je organizacija TRUP (Tajne revolucionarne ustaške postrojbe) nabavljala plastične mine od Alžiraca, koji su brzo prekinuli suradnju s objašnjenjem kako ne žele raditi protiv Jugoslavije, s obzirom na to da ih ona pomaže u ratu protiv Francuza.

Stanica terorista

Nakon ove analize, izloženi su primjeri još nekih pritisaka na Jugoslaviju (kao iz Italije i Austrije), koja je prepoznata kao stanica terorista na njihovu putu prema Zapadu.

Beograd je bio prisiljen barem donekle utišati nezadovoljstvo, pa je čak ponudio i svoju definiciju terorizma. Prema njoj, nasilni činovi počinjeni na teritorijima koji su predmet sukoba, poput Zapadne obale, trebaju se promatrati kao akcije "nacionalno-oslobodilačkih pokreta", dok se oni počinjeni izvan takvih zona mogu smatrati terorizmom.

U zaključku stoji da su dosadašnji jugoslavenski potezi tek kozmetički i vjerojatno neće zadovoljiti većinu zapadnoeuropskih država, premda se nije držalo izglednim značajnije povezivanje s nekom terorističkom grupom iz zapadne Europe.
Beograd će nastojati dokazivati kako radi na obuzdavanju međunarodnog terorizma, ali

neće ići toliko daleko da oslabi svoje veze s arapskim svijetom. Jugoslavenska vojna i diplomatska pomoć matici PLO-a će se nastaviti, bez obzira na Zapad.

Ako se u bliskoj budućnosti sudare interesi Zapada i PLO-a, kao što je bio slučaj u Abu Abbasovoj aferi, Jugoslavija će se vjerojatno svrstati na stranu terorista, računajući da će veze sa Zapadom popravljati kasnije.