FOTO/VIDEO  Samoubilački odred Černobila: Otišli u smrt da spase milijune

Tog je dana eksplodirala jezgra četvrtog reaktora i to usred eksperimenta. Zašto je došlo do nje, ni danas nije potpuno jasno. Nakon prve istrage okrivljen je operater, a katastrofa je pripisana ljudskom faktoru. Nakon druge istrage završene 1993. godine zaključeno je da je do eksplozije došlo zbog greške u dizajnu reaktora.

Za vrijeme same nesreće umro je 31 čovjek, a većina njih bili su ljudi koji su radili na nuklearnoj elektrani te vatrogasci koji nisu bili svjesni opasnosti izloženosti zračenju i dimu. Koliko je pak nesreća uzrokovala preranih smrti i bolesti nikada neće biti sa sigurnošću utvrđeno. Brojka sigurno nije mala s obzirom da se radi o najvećoj nuklearnoj katastrofi u povijesti, a radioaktivni je oblak stigao i nad Hrvatsku i BiH. Spomenuti ćemo samo da je eksplozija reaktora oslobodila 400 puta više radijacije nego primjerice atomska bomba bačena na Hirošimu.

‘Uvjeravali su me da nije bilo eksplozije i da je reaktor toliko siguran da bi ga mogli postaviti na Crveni trg.' - Mihail Gorbačov

No, malo se zna o tome da je Černobilska katastrofa mogla biti još i veća, a još manje o grupici ljudi koji su to spriječili i tako svjesno ugrozili riskirali živote, a spasili - milijune.

Priča ide otprilike ovako. Unutar šest sati nakon eksplozije ugašeni su svi požari i stvar je više-manje stavljena pod kontrolu. No, početkom svibnja jezgra četvrtog reaktora još uvijek se topila. Ispod reaktora bio je ogroman bazen vode čija je namjena bila hlađenje reaktora, a bazenu se polako približavala radioaktivna metalna masa, svojevrsna neprestana nuklearna reakcija.

- Da je masa stigla do bazena, ona bi pokrenula drugu parnu eksploziju koja bi napravila nezamislivu štetu i uništila cijelu elektranu, uključujući i tri preostala reaktora, izjavio je za Tech Insider Andrew Leatherbarrow, autor knjige o nuklearnoj katastrofi.

‘Mi uopće nismo bili svjesni što se zapravo dogodilo. Došlo nam je do glave tek kada su Šveđani izmjerili ogromne razine radioaktivnosti u svojoj zemlji i to nam javili.' - Mihil Gorbačov

Stručnjaci se slažu da bi takav razvoj situacije ‘pokosio pola Europe' i dio kontinenta učinio nenaseljivim u sljedećih 500 tisuća godina. Da, dobro ste pročitali.

Kako bi spriječili eksploziju, radnici su morali isprazniti bazen ispod reaktora. Kako bi to mogli učiniti morali su doći do ventila koji su se nalazili u podrumu, a problem je bio u tome da je potopljen bio i podrum. Dakle, jedino je rješenje bilo da se nekoliko muškaraca kroz radioaktivnu vodu probije do ventila i otvori ih.

To su, kaže popularna priča, učinila dva radnika i jedan vojnik kojima je obećano da će im obitelji biti zbrinute do kraja života. Na sebe su navukli zaštitna odijela i krenuli put podruma, prema ventilima.

Kada su se vratili nekoliko desetaka minuta kasnije, kaže priča, već su patili od ARS-a tj. ‘akutnog radijacijskog trovanja'. Svi su umrli u roku od nekoliko tjedana. No, ovo je, tvrdi autor Andrew Leatherbarrow, malo dramatičnija verzija onoga što se zapravo dogodilo. Iako ni prava verzija nije ništa manje herojska.

Da su eksplodirala i tri preostala reaktora, polovica Europe bila bi nenaseljiva u sljedećih 500 tisuća godina.
Leatherbarrow je posljednjih pet godina proveo detaljno proučavajući katastrofu i njene posljedice i smatra da je prikupio dovoljno podataka da može virtualno rekonstruirati ono što se zaista dogodilo.

- Ulazak u podrum nije bio onoliko dramatičan kao što se priča u mitu, ali je sigurno bio opasan. Vatrogasci su uporno pokušavali ispumpati vodu iz podruma, no imali su konstantne probleme, kaže Leatherbarrow.

- Sva tri dobrovoljca bili su radnici elektrane koji su bili u smjeni kada su pumpe prestale raditi. Kada su ušli, u podrumu je bilo vode do koljena, siguran je autor.

Radnici su u podrum ušli u zaštitnim odijelima, a najviše ih je brinulo hoće li uopće moći locirati ventile.

- Kada smo ugledali cijevi, bili smo presretni. Znali smo da ih moramo samo pratiti i da ćemo tako doći do ventila, prisjetio se inženjer Alexei Ananenko.

Radnici su na kraju uspjeli otvoriti ventile i sigurno se vratiti van iz podruma. Pritom su bili izloženi suludim razinama radioaktivnosti, no, svi su preživjeli. Jedan od njih umro je tek 2005. godine i to od zatajenja srca. Drugi još uvijek radi u industriji, a treći je bio živ barem do 2015. godine.

Činjenica da su živi, dakako, ne umanjuje njihovo herojstvo. Ti su ljudi, na kraju krajeva, smrti pogledali u oči i spriječili potencijalno uništenje polovice Europe, zaključuje Business Insider.