S tražilicom na ispit?
Shvatimo Profesora Q - na Facebooku su mu prijatelji čak i učenici, posluša pokoji puta i Lady Gagu, ali iz perspektive učionice ovakvim plakanjem već je 'mladi starac'. No kako neće biti kada je ispravljajući eseje u Google upisao riječ 'adhortacija' diveći se učeniku, inače odlikašu, što zna izraz koji mu 'čak' i profesor ne zna, a onda pronašao kompletan uradak! Ocijeniti 'komadom' je (pre)jednostavno. Kako se uz sveznajući Google iz 'lovca na plagijate' transformirati u 'vodiča k mudrosti', da se poslužimo inspirativnim sokratovskim rječnikom. Kvaka 22?
jaKiborg
I bez artističkih eksperimenta poput onog Wafaaa Bilala koji je u glavu implantirao na mrežu spojenu kameru, mi već egzistiramo kao svojevrsni kiborzi. 'Svojevrsni' jer ne mislimo na nakaradne fizičke zahvate, implantante i RoboCopa već na novonastalu cjelinu čovjeka i interneta. U ovoj metafori internet je ogroman memorijski spremnik tj. produžetak klasične memorije mozga, a tražilice veze preko kojih dolazimo do pohranjenih informacija. Uz širokopojasni pristup postajemo Jedno, pa time i predmet školskog educiranja više nije samo samo izolirani individualac već novonastala 'kiborg cjelina' - učenik + internet. Možda zvuči neobično, ali vjerujem nije daleko od istine - dok je 'nekad davno' (prije nešto više od deset godina) informacija ležala u dalekoj fizičkoj knjizi ili iza katedre profesorskog autoriteta, današnja 'memorija' je konstantno prisutna i nevjerojatno jednostavno dostupna. Naravno, kada govorimo u školskom učenju valja imati na umu da sama informacija ne čini cjelokupno znanje, ali njegov značajan dio svakako.
Doživljaj čovjeka kao informacijskog kiborga unutar sustava odnjegovanog na načelno prosvjetiteljskom veličanju apstraktne humanosti mnoge neopravdano podsjeća na apokaliptični SF, plaši tehnološke skeptike, pa kako ne bi i profesore. U društvu koje neuspjeh objašnjava 'nesnalaženjem u lopovluku' (navodno je Goran Bregović prvi ovako okarakterizirao naše stanje uma) dio već ionako nezadovoljne populacije profesora postaje još teže motivirati. Moć interneta kao da je zabila nož u leđa tradiciji - ah, pusti nerviranje, ionako će pogledati na Wikipediji, česta je melankolična reakcija.
Bolje ADD nego azbestoza
Granica koja dijeli suvremeni umreženi svijet i klasičnu učionicu s klupama, kredom i zelenom pločom od paranoje i nepovjerenja vrlo je tanka. Već smo se u prijašnjim Alfa generacijama zapitali kako osmisliti poziciju smartphonea unutar škole u kojoj je zbog lakoće prepisivanja tretiran kao najveći neprijatelj. Novu dimenziju 'problemu' pružit će usavršavanje semantičkih tražilica s kvalitetnijom selekcijom informacija i većom mogućnošću pomoći s 'prirodnim predmetima' - internet neće biti samo 'memorija' već će doista i 'znati' odgovor. Još jedan 'nož u leđa'? Nikako.
Budućnost vjerujem leži u sveobuhvatnoj pomirljivoj integraciji. Što prije korištenje interneta potpuno postane svakodnevan dio rada svake učionice (preduvjet je naravno Wi-Fi u svim prostorijama školske zgrade, te da je svakom učeniku na svim satovima dostupan laptop ili tablet) prije će se razvijati ciljevi, metode i oblici rada prikladni za sve predmete. Tek tada će postati jasnije koja znanja je od učenika smisleno tražiti, koji se obrazovni ciljevi doista ostvaruju i da li je moguće održati kvalitetan kontrolni ispit uz korištenje samih tražilica! Uostalom, ionako govorimo da cilj obrazovanja nije više pamtiti gomilu informacija već 'učiti kako učiti'.
Kultno provokativno pitanje Nicholasa Carra da li nas Google radi glupima? dobit će tada negativan odgovor i postati kuriozitet iz 'vremena skepse'. U skladu s tim vjerujem da će i previše puta sa strahom spominjani ADD tj. manjak pažnje zbog previše informacijskih podražaja prestati biti tretiran kao poremećaj ili čak bolest već postati temelj vrlina još umreženije 'alfa generacije'. A i da ne bude, svakako bolje ADD nego azbestoza do koje su dogurali naši roditelji. Tviteraši razumiju. ;)
izvor: tportal.hr
Vezani članci