Tko nam je ukrao Nikolu?

Dolazi nam Sveti Nikola,  svetac kojemu se raduju milijuni djece marljivo pripremajući popise želja, tražeći argumente za to koliko su bili dobri tokom  godine. Jednako tako to je dan kada će milijuni roditelja potrošiti ogromne svote novca kako bi napunili čizmice na prozorima. Za Sv. Nikolu svi mi zaboravljamo prazne novčanike i u supermarketima peglamo kartice, razbijamo kasice i postajemo poput onih brzih traka u trgovinama. Kao da sutra ne postoji, troši dok ima. I često u toj žurbi zaboravljamo tko je zaista Sv. Nikola bio, dobri svećenik koji je svijetom širio ljubav i svoje  bogatstvo dijelio siromašnima.

Piše: Iva Međugorac

Zato se ja pitam da li je vrijeme u kojemu živimo ukralo dobrog djedicu baš u onom trenutku kada nam je teta u trgovini dala račun u ruke i spremila novac u blagajnu? Pitam se također što je sa onom dječicom koja uopće nemaju svoju čizmicu, a Nikola bi im bio sretan kada bi na njihov inače prazan stol donio komadić kruha?!

Poznajem jednog takvog dječaka, malenog Josipa koji živi u skromnoj seoskoj kući sa majkom i ocem. Josipov otac dugo je godina radio u tvornici, čija su vrata zaključana od rata. Majka mu nikada nije radila, ali kao prava domaćica obavljala je kućanske poslove.

Danas ta skromna obitelj preživljava baveći se poljoprivredom. Bilo je godina kada im je povrće sa njihovih njiva donesilo profit, ali u posljednje vrijeme sav njihov trud ne donosi kruh.

Premda živi težak život Josip je sretno djete. Raduje ga rad u polju, najbolji prijatelj mu je njegov psić, a u školu ide u odjeći koju mu majka prekraja i krpa. Ako Josipa pitate kako mu je u školi dječak će vam tihim i drhtavim glasom odgovoriti: '' Dobro.'' Iako njegove male crne oči kriju puno tuge dok to izgovara. Naime zbog svoga siromaštva Josip je drugačiji od ostale djece. On nema Nike tenisice, ali njegove iz kineske trgovine jako ga vesele i redovito ih čisti. Josip nema ni skupu jaknu pa mu je majka sredila jednu staru koju je od nekoga dobila. Nije joj prigovarao zbog toga što su mu rukavi predugački.  Nema on ni mobitel, ni profil na Facebooku. Njegove igrice su u dvorištu ispred kuće. Kada krene u školu majka mu od onoga što ima u kući pripremi sendvič. Druga djeca zbog toga ga često ismijavaju. Dok ista ta druga djeca u školu dolaze autobusom, Josipove male kineske tenisce koračaju šumskim putevima sanjajući o nekom drugom životu. Životu u kojem ga neće udarati i vrijeđati. Sanja dječak vrijeme u kojemu će on biti velik, toliko velik da ga imućni Ante pozove na rođendan kao i ostalu djecu iz razreda. Mašta dječak o danu kada će i on u čast svoga rođenja moći puhati svijeće na torti, jer on ju nikada nije imao. On za taj dan ne časti drugu djecu. Jedne je prilike u školu ponio buket najljepših jorgovana što ih je majka mogla nabrati. Ponio je no bolje bi bilo da nije. Kada je prilazio učiteljičinom stolu poželio je da ga nema, da ode daleko od smijeha koji se širio iza njegovih leđa. Htio je da mu barem učiteljica da podršku, ali i ona se smijala te ga upozorila: '' Danas je tvoj dan, trebao si počastiti ostalu djecu.''

Usprkos tome što nema, moj Josip ipak nešto ima snagu svog malog, ali velikog srca. Ima Josip i san kojim skriva rane na tijelu i u duši.

Njemu Sveti Nikola ove godine neće donijeti ništa, ali dobiti će nešto vrijedno, nešto na što će mnogi zaboraviti, Josip će dobiti poljubac svoje majke.

Stoga prije nego što krenete u trgovine, prije nego što nešto poželite sijetite se onih koji nemaju jer bi Sveti Nikola to želio. Pokušajte na taj dan i ne samo na taj dan nego tijekom  cijeloga života poklanjati osmijeh i ljubav, jer to je ono najvrijednije što možete dati.