Sve što smo nekad bile

Doista možete li na trenutak zamisliti život u kojemu mase bez imena prolaze pored vas, a da vam pritome ne znače ništa? Možete li zamisliti život bez zagrljaja onog nekoga tko je slučajno postao dio vašega srca. Ipak ponekad je daljina jača od prijateljstva, ponekad je razočarenje jače od zagrljaja, a osoba za koju ste mislili da je poznajete postane baš poput one mase što svakodnevno neprimjetno korača pored vas.

Piše: Iva Međugorac

Anja i ja obećale smo jedna drugoj da nikada nećemo postati stranci. Ona je bila moja sestra, prijatelj i rodbina. Imala je sve ono što se može od čovjeka poželjeti. Nas dvije skupa smo trčkarale parkom, gađale ptice kamenčićima, pravile kolačiće od pijeska, penjale se na drveće i jele zelene šljive. Skupa smo bježale od dečkiju i pravile skrovišta,  da nas nikada nitko ne nađe kako bi naša igra potrajala viječno. Majke su nas zajedno sa velikim, rozim kockastim torbama gurnule u zgradu na kojoj je pisalo škola. Od toga trenutka nije postojao nitko tko bi nam mogao narediti da ne sjedimo skupa. Dijelile smo i gumice i pernice, zajedno pisale zadaće i voljele učiteljicu. Ja sam sa njom plakala zbog Matije, njene prve ljubavi, Matije koji ju je čupao za kosu. Ona je samnom satima tugovala zbog moje prve jedinice iz matematike. Naše odrastanje bilo je predivno  i ponekad poželim da nikada nije prestalo. Kako bi život bio divan da smo zauvjek ostale krezube klinke u parku.

Cijelo naše osnovnoškolsko obrazovanje bile smo prepoznatljive po ome što smo uvijek skupa: na hodniku, na klupama ispred škole, na mini maturalcu i naravno na porti. Nakon osnovne nije bilo dileme, idemo u istu srednju. E tu su počele moje i Anjine prve gluposti. Naše prve kave, cigarete pa čak i piva. Odrastanje i pubertet sa sobom su nosili i prve ljubavi u kojima je ona bila nešto više strastvena nego ja, voljela je pažnju i muškarce. Zbog njih je često odlazila iz škole, za nju je ljubav bila san za kojim je tragala vjerovatno zato što ju je otac napustio još kao djevojčicu. Tada ni ja ni ona nismo shvaćale što to znači, ali kasnije mi je postajalo jasno da Anja traži nekoga kome može vjerovati, a u srednjoj školi je vrlo malo muškaraca kojima se može vjerovati, svi oni uglavnom žele ono što dobiju za jednu večer. Ipak niti jedan muškarac nije bio dovoljno snažan da stane između našega prijateljstva, pa čak ni njezin brat koji me iz nepoznatog razloga nije volio. Majka joj je zbog saznanja o muškarcima i njenim avanturama počela braniti izlaske, ali kada bih ja molila Anja je morala ići na kavu.  Jedne prilika vodila sam Anju sa sobom u Hercegovinu, tamo je izljubila sve moje susjede i prijatelje, a pala je i na draž babinog vina , bilo mi je neugodno ne samo meni nego i mojoj babi, ali znala sam da je moram zagrliti i oprostiti joj jer samo sam ja mogla spoznati da su to njene slabosti, slabosti o kojima smo nakon toga mjesecima razgovarale.

Eh ta srednja škola ono razdoblje kada briješ da si dovoljno velik da možeš sve, a zapravo umireš od straha kada ti starci dolaze na informacije i još ih uvijek moliš za nove tenisice, haljinu ili majicu, još uvijek oni plaćaju tvoje cigare i kavu pa čak i izlaske iako dolaziš kući smrdeći po votki. Nakon srednje odjednom ili si na burzi, ili si na blagajni u nekom od brojnih šoping centara ili si na fakultetu. Anja i ja odlučile smo se ići na studij, ona na medicinu a ja na novinarstvo. I tada smo se prvi put razdvojile. Iako ja i danas pamtim našu maturalnu večeru na kojoj mi je ona obećala: ''Svaki tjedan barem jednom na kavu.'' U početku je to doista tako i bilo no s vremenom kava je bilo sve manje, njeni pozivi bili su sve rijeđi, a onaj osjećaj koji je bio između nas kao da je odjelo vrijeme, negdje kao da su nestala njena sjećanja na naše druženje. Svaka moja poruka upućena njoj za mene je značila dozu poniženja jer sam molila tek za kap onoga što smo nekad bile, a za uzvrat dobila rođendansku čestitku na zid moga Facebooka i to samo s.r. nakon cijelog života uloženog u nas dvije ja sam dobila s.r.  Ponekad se i sretnemo, poljubimo poljubcem stranca i nastavimo dalje graditi neki novi život. Čujem da Anja ima i dečka i prijateljice i da ih njen brat voli više nego mene. I neka sretna sam zbog nje, moja Anja zaslužuje sreću. Ipak pitam se da li se mene itko sjeti, pamti li dane kada mi je obećala da će stajati uz mene kad se budem udavala, sjeća li se naših obećanja da nas ništa neće razdvojiti, sjeća li se djevojčica bez zubiju u parku? Ili vrijeme i neki novi ljudi doista mogu odnjeti prijateljstvo?  

Ma neka mislim si ja prijatelji zauvijek, kad god me zatrebaš. I ne netrebam je nazvati jer vjerujem da zbog svega misli isto što i ja. Na koncu se opet pitam da li ću toga jednoga dana ispasti luda ja koja sam ponovno spremna dati dio sebe ili u životu ne postoje druge prilike nego samo novi ljudi koji ti nakon poraza postanu utjeha i dio tebe, tvoje rame za plakanje i pokazatelj da ipak nisi imao ono što si mislio da imaš, baš kao što je to meni pokazala moja nova prijateljica Zrinka.I stoga svi vi koji mislite da imate prave prijatelje svakoga dana im zahvaljujete na tome što su uz vas i vi budite dio njih.