Sretan ti Božić draga Hercegovino!

Spojit će se srca sjevera i juga svijeta u jednu jedinstvenu sliku, u jedan poseban osmijeh.

Piše: Iva Međugorac

Upravo zbog Božića mnogi su ovih dana spremali svoje stvari i vraćali se kući. Volim taj osjećaj.. Zagrebački kolodvor, mnoštvo torbi, pretrpan Autohercov autobus, naguravanje za svoje mijesto, pa onda na koncu sijediš na stepenicama, ali nije ti bitno ti znaš da želiš stići u Hercegovinu.

Slike se cijelu noć vrte, mnoštvo lampica na prozorima nepoznatih kuća kao da pjeva neku svoju pjesmu i šapuće: '' Još malo pa si tamo.''  A meni se čini kao da noć nikada neće proći i da se autobus vuče poput puža. Smeta mi i vrućina u njemu, ali šutim jer svi spavaju. Onda stane prvi put pa na brzinu zapalim cigaru,a na drugom stajalištu već počmem osijećati blizinu.

I doista preda mnom je granica, u onom smijeru koji volim. Svi oni koji su spavali sada su već budni, a nosove prislonili uz prozore baš kao što ja činim cijelu noć. Samo pokoja starica malo glasnije hrče otvorenih usta  pridržavajući čvrsto svoju šarenu torbu iz koje viri vrećica. Autobus sada već zastaje na svakoj banderi, a ljudi sa olakšanjem izlaze iz njega.

Prije nego što dođe moja stanica, napomenem šoferu u prugastom da ne promaši. A onda slijedi kaskadersko ustajanje i probijanje do prvih vrata, ok neznam zašto do prvih, ali mater me učila da tako ' triba jer se s njima mora lipo pozdraviti.' Iako se oni svaki put naljute što moraju stajati baš iza nezgodnog zavoja uvijek  vrlo ljubazno riskiraju. Kažu: '' Šta ćeš posa je taki.''

U tom trenutku ne čujem njihov glas osijećam samo svoj kamen pod nogama i majčin zagrljaj. Hercegovačka zora kao da šapuće svojom rosom i mirisom: '' Dobrodošla nazad!'' , a ja se predajem i postajem sretna, osjećaji u meni govore mi da pripadam baš toj zori, baš tom nebu što se zaigralo iznad mene, i da je brdo u daljini baš moje.

 Dok se vozim cestom k svome domu promatram svako drvo, kamene kuće i dim iz krovova, poslagana drva uz cestu..Premda je noć i ruke zebu ja spoznajem ljepotu svoga krša, svaki put iznova ju spoznam.

Prvoga dana povratka nikada ne spavam, želim zaustaviti vrijeme da nikada ne prođe i da zauvijek ostanem u slici života o kojem snivam tamo daleko. Uživam susrećući lica koja su ostala iza mene.  Mali Mate baca petarde, a baba mu povikuje: '' Ostavi se toga đavla, zapalit ćeš štogod''. Malo imućnija komšinka ponosno šeta i pozdravlja, nadodajući kako je njen sin ove godine kupija umjetni bor i priča o tome sa velikom napetošću, kao da je otkrila da ima života u svemiru. Iz kuća se širi miris kolača, a stari komšija povlači hlaće i zamahuje sikirom, a one ga zezaju i sa svakim zamahom ponovo spadaju.

Kamene kuće postale su žive i razigrane, na zarasloj cesti mnoštvo nepoznatih dječjih lica.

Djed donosi 'smrič  jer on u svojoj kući želi svoje Ercegovačko drvo.  Na njega postavlja ukrase koje vadi iz stare škrinje, a na prozor stavi svjetleće zvonce, jer i Djeda Božićnjaka sabotira. Umjesto poklona djed pod bor stavi suhe smokve što ih je cijelu jesen brižljivo spremao da ih nebi  'izili miši. Iz podruma iznese bukaru vina, a u svijećnjak postavi crvenu, bijelu i plavu svijeću.

Bliži se i polnoćka, a moja Hercegovina poprima duh sa nebesa, čaroliju noći prekine tek pokoji pucanj. Nebeski zborovi kao da pjevaju sa ovima na zemlji darujući  noći čaroliju.  Sva srca postaju jedno.

A onda otkuca ponoć, ponoć spokoja u kojoj se slavi rođenje Isusa Krista, predivna božićna noć sa neba spustiti toplinu usred zime i u slici svih koji vjeruju svijet postane  jedinstven. Spoje se srca sjevera i juga svijeta u jednu jedinstvenu sliku, u jedan poseban osmijeh.

Sretan ti Božić draga Hercegovino!