Prodati život za strast

Imao je plavu kosu uvijek uredno počešljanu i modre oči, poput mora. U sliku idealnog lika uklapao se i nježan osmijeh. Zahvaljujući tome Marko je plijenio pažnju ljepšeg spola.

Piše: Iva Međugorac

Budući da je bio njihov jedini sin otac i majka ispunjavali su svaku njegovu želju, a želja je imao jako malo. Život su mu potpunim činili dobri auti, ludi provodi i lijepe žene. Lijepe žene ionako su bile njegove, za lude provode novaca je uvijek imao, a već sa 14 godina otac ga je naučio voziti auto. Ipak postojalo je jedno pravilo, nije smjeo dalje od svoga sela i to samo prečacima, za koje se znalo da nema policije.

Tako se Marko vozao sve do 18 godine, a onda je položio vozački ispit i dobio prvi auto. Prekrasni crni BMW baš kao u filmovima, stajao je ispred kuće sa mašnicom na vrhu. Premda Marko nije smjeo voziti auto te snage, već se prvi dan vozikao njime. Glazbu bi uvijek navio 'do daske i vozio što je brže bilo moguće. U tim trenutcima osjećao se kao da ima krila, kao da je to neki drugi svijet stvoren samo za njega. Policije se nije bojao, za njih je tata imao ili 50 maraka ili neku vezicu pa se Marko svaki put izvlačio.

Jednom mu je ipak na šest mjeseci bila oduzeta vozačka, ali njega to nije sprječavalo da i dalje stišće gas na svome BMW-u. U njega je ulagao puno novaca, kupovao dodatne dijelove, znao je satima čistiti svaki kutak crne jurilice. Ni o jednoj ženi na svijetu nije pričao sa strašću koju je imao kada bi prepričavao avanture sa autom. Ljudi su za Marka često pričali kako se igra sa životom, za njegovu majku to su bile samo zle glasine baba tračara. Mislila je majka zatvarajući oči pred istinom, valjda je smatrala da je mlad pa će ga proći. Jedne kišne noći uoči Božića Marko se dotjerivao za izlazak. Majka ga je molila da ne ide nikuda, ali nije ju slušao. On je znao da će zabava na koju ide biti luda, da ga čekaju prijatelji i žene. Sjeo je u auto i zalupio vratima. Ona je izašla za njim i poljubila ga, nikada prije nije to činila, ali valjda majčino srce ide uvijek korak ispred zla.

Tu večer Marko je sa prijateljima pio, za oko mu je zapela simpatična crna djevojka, glazba je bila baš po njegovom ukusu. Kao da nebo svira za njega i ostvaruje mu svaku želju, ljubio je djevojku, nazdravljao sa svima. Na poslijetku je tako pijan sa prijateljima sjeo u auto i uputio se kući. Cijelo vrijeme su se smijali, po autu se proljevalo pivo, a bocu votke slali su u krug. Marko je pritiskao gas kao da vozi Formulu 1 na stazi u Monacu, a na po uskim hercegovačkim stazama. Bila je to njegova posljednja vožnja ovim svijetom. Sada vjerujem voza nebeske kočije i živi svoj san na nekom lijepšem mjestu stvorenom samo za njega. Mislim da i dalje svira njegova glazba i da tu i tamo kad nitko ne gleda popije koje pivo. A majka i otac proklinju aute, policiju i vožnju. Svakog prosinca pale svijeće za Markovu dušu, čekajući Božić koji je za njih postao samo jedan obični dan, prekriven obiljem tuge.

Za Marka život je bio igra, automobili strast i proživio je ono malo strastveno. Ne treba mu zbog toga suditi. Trebamo se samo zapitati možemo li mi na vrijeme reći stop, kako bi doista stigli na vrijeme.