Pročitajte dirljivo svjedočanstvo volonterke humanitarne udruge fra Mladen Hrkać

Ipak, bolnički su hodnici i dalje puni onih koji nemaju izbor. Zabrinuti roditelji, djeca, obitelj, prijatelji i svi oni koji ne biraju bolnicu, ali tamo su. S ove ili one strane bolničkog hodnika.

Ipak, postoje i oni koji biraju biti prijatelj i razlog nečije sreće, bez da itko od njih to očekuje.
Dobri ljudi koji itekako imaju izbor, a biraju baš ono od čega drugi bježe. Volonteri.

Lucija je samo jedna od onih koji su prepoznali volontiranje kao dvosmjerni odnos koji usrećuje onoga koji prima ali i obogaćuje onoga koji daje dio sebe drugome.

Pročitajte u nastavku Lucijino svjedočanstvo koje, osim priče o iskrenom prijateljstvu, govori o stvarima naizgled tako banalnim i svakodnevnim a zapravo tako velikim da mogu promijeniti nečiji život, ili barem jedan dan.

"Moje ime je Lucija Stipić, studentica sam Katoličko bogoslovnog fakulteta i živim u Zagrebu. Krajem 2014. godine sam postala član humanitarne udruge "fra Mladen Hrkać" na prijedlog fra Svetozara Kraljevića koji je za nju imao same riječi hvale.

Uskoro sam se i sama uvjerila da to doista nije samo jedna od brojnih udruga koje se svakodnevno registriraju u Hrvatskoj, već Udruga koja doista ostvaruje cilj svog postojanja svakim danom sve intenzivnije. Upravo zbog toga sam odlučila dio svog slobodnog vremena ostaviti upravo tu.

Srela sam tu mnoge divne ljude - članove, volontere i korisnike koji su na meni ostavili upečatljiv trag, ali jedna korisnica se posebno izdvaja i malo je reći da je to jedno posebno stvorenje - korisnica Nives Mihalj.

Upoznala sam ju "slučajno" prilikom posjete njenoj cimerici u bolnici i moram priznati da sam u početku bila prilično suzdržana u komunikaciji. Mislila sam da trebam biti profesionalno educirana ili na neki drugi način pripremljena za rad s osobom kao što je ona da ju ne bih nekako zakinula i povrijedila.

Međutim, uskoro sam shvatila da unatoč njenoj dijagnozi i poteškoćama s kojima se susreće od rođenja, ima jednaku potrebu ostvarivanja odnosa s drugima, ali s bitnom razlikom - njoj to puno bolje polazi za rukom!

Bolničke prostorije uvijek su mi djelovale sivo i depresivno, sve dok nisam postala redovit gost sobe broj 3 na Odjelu reumatologije u Glavnoj zgradi na Rebru.

Nives uvijek ima spremne u glavi sve aktivnosti i prije nego dođe iz svog rodnog Posušja u bolnicu u Zagreb, od bojanki, izrade nakita, peglanja kose i svih mogućih društvenih igara do svatovskih DVD-ova i naravno - njenog zaštitnog znaka - kartanja Una.

Mislim da jedino Bog može prebrojati koliko se tu partija odigralo i koliko je igrača Nives tu nokautirala.

Ona me uvijek iznova osvaja svojom jednostavnošću i iskrenošću. Na pitanje treba li joj nešto odgovorit će: ‘"Ne triba, al' ti ponesi ako ‘oćeš'".

Koliko god zatvoren netko bio, Nives je osoba koja dopire do same srži i otvara te za sve što život nosi. Nikakve metode i formule da zavolite više sebe, svoje okruženje i da budete zahvalniji za sve što imate u životu, nisu njoj ravne. Tko može ostati ravnodušan kad od osobe koju gotovo sve na tijelu boli doživi neviđeno snažnu i iskrenu radost jer je kući čeka krumpiruša?

Ona je za mene sinonim za istinsku radost, snagu i ustrajnost, moj životni učitelj i pravi prijatelj.

Volontiranje se inače definira kao dobrotvorni odnosno neplaćeni rad, ali u ovoj Udruzi to nije tako. Tu rad nije napor već užitak, a unatoč tome što svatko od nas započne volontirati s ciljem da nekome pomogne, ubrzo shvati da to vrijeme koje odvaja zbog drugih, najviše obogaćuje njega samoga.

Uzet ću si za pravo reći da to nije neplaćen, već najbolje plaćen ‘"posao". Nekoliko sam puta od ljudi s kojima bih ušla u razgovor o volontiranju čula pohvale popraćene ushitom kao da radim nešto posebno ili sam sposobnija od njih.

Totalno krivo! Ne treba posjedovati nikakva posebna znanja i vještine, potrebno je samo malo volje i svatko može već danas postati volonter!", navodi se na Facebook stranici Humanitarne udruge "Fra Mladen Hrkać".

 

(www.jabuka.tv)