Neplodnost nije zapreka sreći
Suočavanje s činjenicom da ne mogu postati roditelji prirodnim putem može stvoriti veliki pritisak na par. Bitno je da u tom slučaju partneri puno i konstruktivno razgovaraju te da ne svaljuju krivnju jedno na drugo. Za harmonične bračne odnose važno je i da donesu odluku hoće li se pomiriti s tim da provedu život bez djece ili će se odlučiti na posvajanje ili medicinski potpomognutu oplodnju. Ako se odluče za medicinski potpomognutu oplodnju partneri zajedno trebaju odrediti granice što su spremni podnositi i koliko dugo da bi postali biološki roditelji. Proces posvajanja djeteta također nije jednostavan i potrebno se naoružati strpljenjem. Tehničke podatke o postupku posvajanja pročitaj na portalu Klokanica.hr
Osjećaj vlastite nedostatnosti
Mara Orehovec, prof. psihoterapeut smatra da imamo iznimnu sreću što živimo u vrijeme kada je moguće biti roditelj i kad postoje medicinske prepreke. Kao i da je svaki oblik trudnoće i rođenje željenog djeteta prirodan, pa i kad je medicinski potpomognut, ali i da se zbog složenosti postupka bračni partneri trebaju psihički dobro pripremiti kako bi njihov odnos ostao stabilan i kvalitetan. Kad se parovi suoče s činjenicom da prirodnim putem ne mogu dobiti dijete i počnu razmišljati o medicinski potpomognutoj oplodnji često se dogodi da jedan od partnera nije siguran da želi prolaziti kroz taj proces, a proces suočavanja s preprekama može biti iznimno neugodan pa i traumatičan.
"Moguće oklijevanje jednog od partnera možemo povezati s iracionalnim strahom koji ima ishodište u nesvjesnim područjima. Može se pojaviti strah i sram od osobnog neuspjeha, od prihvaćanja nepoznate medicinske procedure, ishoda trudnoće i njezinog tijeka. Jedan od niza prepreka može biti mladenački strah od trudnoće i poroda radi raznih predrasuda. Dilema o debljanju u trudnoći i kako je teško vratiti prvobitni izgled je više iznimka nego pravilo.
Kod muških partnera može se pojaviti otpor prema potpomognutoj trudnoći radi potisnutog straha, osjećaja krivnje i srama kao subjektivne percepcije gubitka muževnosti. To je također posve iracionalno i može se posve nadoknaditi dobro vođenom psihoterapijom. Okidač za otpor kod partnera može biti i strah zbog nemogućnosti preuzimanja skrbi za obitelj, kao i utjecaj na razvoj poslovne karijere. Takav osjećaj pripada kategoriji egzistencijalnih strahova koji se uspješno kontroliraju psihoterapijom", objasnila je Mara Orehovec.
Nezaobilazna podrška
Nakon saznanja činjenice da trebaju medicinsku pomoć za ostvarivanje trudnoće, važno je da se parovi informiraju, da budu upućeni od strane liječnika i psihologa o događajima koje mogu očekivati, kako se mogu nositi s pojedinim poteškoćama."Postupak može biti dugotrajan i radi toga treba očekivati privremene psihološke poteškoće ograničenog trajanja. To je proces koji je delikatan pa okolina treba prilagoditi način komunikacije i dati potporu ženi koja se izlaže medicinskim zahvatima. Za vrijeme trajanja procedure dobro je da su partneri zajedno kako bi s puno pažnje i veselja prebrodili svaku prepreku. Kada budu držali svoje željeno dijete u naručju bit će to velika nagrada za strpljenje i trenutke koji su ih izgrađivali u zajedništvu", rekla je Mara Orehovec.
San o roditeljstvu
Goran i Nataša Šelendić sada oboje u prvoj polovici 40-ih godina, u vezi su od svoje devetnaeste godine. Uvijek su znali da žele dijete, a kako se to nije spontano dogodilo, počeli su s 31 godinom raditi na tome i shvatili da trebaju pomoć te počeli razmišljati o posvojenju i medicinski potpomognutoj oplodnji. Nataša kaže da je još kao djevojčica, kad je prvi put čula da ima djece koja nemaju roditelje, zamislila da će kad odraste posvojiti dijete, bez obzira na to hoće li i sama roditi. Prošli su cijeli postupak provjere da bi mogli postati posvojitelji, slali pisma Centrima za socijalnu skrb po Hrvatskoj, ali se ništa nije dogodilo.
Pokušaji da zatrudnimo su nas zbližili
"Preko posla sam upoznala ženu koja je zatrudnjela zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji, što nas je ohrabrilo da i sami krenemo u taj postupak", rekla je Nataša i nastavila: "Čak i uz našu veliku želju, to se pokazalo kao veliki izazov. Bilo je puno pretraga, ja sam dobivala visoke doze hormona, poslije punkcije jajnih stanica bila sam iscrpljena. Nakon tri punkcije i šest neuspjelih pokušaja embriotransfera u Zagrebu, čiji je troškove pokrivao HZZO, dobili smo preporuke za Maribor i tamo nastavili s pokušajima, što je donijelo nove izazove jer smo poslije posla morali putovati na preglede i postupke u Maribor, a uz to smo tamo sve sami plaćali. Sam postupak je težak i fizički bolan, a uz to je uvijek praćen snažnim osjećajima nade i straha, a često i razočaranja. U Mariboru sam s prvim pokušajem medicinski potpomognute oplodnje ostala trudna, ali sam nakon tri tjedna, i to baš na Staru godinu, imala spontani pobačaj. Sljedeći put, a to je bio naš ukupno osmi pokušaj embriotransfera, opet sam ostala trudna i to je bio naš Grga."
Goran Šelendić kaže da ih je proces medicinski potpomognute oplodnje još više zbližio kao par: "Držali smo se zajedno, dijelili strepnje i nadanja i u tih 5, 6 godina koliko je trajao postupak nismo imali bračne krize. Iako smo i prije imali lijep i ispunjen život, imati dijete nam se nametnulo kao najveća želja i kad se Grga rodio bili smo presretni. Ja sam se još godinu dana od sreće gušio, nisam mogao disati koliko mi je srce bilo puno. Valjda smo tek nakon te prve godine postali normalni roditelji."
Iskustvo bračnog para Šelendić preuzeto je s portala Klokanica.hr,
Vezani članci