Matija Šerić: Mješoviti brakovi – za i protiv
Kod takvih brakova dolazi do kolizije između individualnog i kolektivnog. Individualna prava, odluke i preferencije pripadaju svakom ljudskom biću. Svatko je u svom mikro-svijetu sebi vlastiti kreator svog života (ili bi tako trebalo biti). Nasuprot tome, kolektivna prava, odluke i preferencije pripadaju nekoj kolektivnoj zajednici. Ona može biti etnička, državna, religijska i sl.
Individualno i kolektivno se isprepliću u svakodnevnom bivstvovanju svih nas. Teško je tu povući jasnu crtu. Točnije, nemoguće je. Naš stil, ritam i način života uvjetovan je društvenim normama zajednice kojoj pripadamo. Ljubav i brak tu nisu izuzetak. Pri odabiru bračnog partnera, ako je pripadnik/ica neke različite kolektivne zajednice, doći će do razmišljanja, teških odluka, tenzija a možda i sukoba.
Prostor bivše Jugoslavije nakon ratova prije dvadesetak godina nije više plodno tlo za miješane brakove. Formalno mnogi nemaju ništa protiv, ali u stvarnosti to je tabu tema. Pogotovo u nacionalno miješanim sredinama i područjima pogođenima ratom. Prije devedesetih bilo je baš suprotno. Miješani etničko-religijski brakovi bili su ne samo društveno prihvatljivi već i poželjni od strane političkog sustava koji je upravljao. Takvi brakovi su bili eklatantan primjer provođenja državne politike „bratstva i jedinstva". Zanimljiva je osobitost da su gradovi s najvećim brojem miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji postali najkrvavija poprišta kasnijih ratova. Vukovar, Mostar i Sarajevo. Očito kako multietnički brakovi nisu spriječili multietničke sukobe. Također, iznenađujuće je da u Bosni i Hercegovini, koja je prije devedesete imala najveću toleranciju prema miješanim brakovima i najveći broj istih, se vodio najžešći rat. Dok je država s najmanje miješanih brakova i s najmanjom tolerancijom prema istima, Slovenija, jeftino se provukla kroz krvavi raspad države. Da su ti brakovi bili iskreni primjer uvažavanja, tolerancije i poštovanja različitosti, trebali su učiniti ratove manje krvavim. Nisu. To su primjeri koji ne idu na ruku zagovaratelja takvih brakova, već ih negiraju.
U našim prostorima ex-Jugoslavije ali i Europe isprepliće se više krugova civilizacija i kultura. Tri su osnovna. Ovdje ćemo ih kolokvijalno nazvati rimskim, bizantskim i osmanskim kulturno-civilizacijskim krugom. U rimski krug bi spadala zapadna Europa sa svim njenim narodima i vjerama (ponajviše katoličkom i protestantskom). U bizantski krug spada istočna Europa sa svojim naroda i pravoslavljem. U osmanski krug bi spadali muslimanski narodi u Europi na čelu s Turskom. Osim ta tri kulturno-civilizacijska kruga treba nadodati i različite narode i države koji žive u Europi. Europa nije isto što i Sjedinjene Države. Svaka od pedeset europskih država je prilično različita od one druge: jezično, kulturno, ideološki... Kulturno-civilizacijski krugovi i različiti etniciteti su osnovne kolektivne zajednice s kojima se miješani brakovi moraju suočavati jer u njima i žive. Rimski i bizantski krug su bliži jedan drugome od osmanskog. Razlike su manje zbog manjih razlika između katoličanstva i pravoslavlja nego kršćanstva i islama. Osmanski krug je dosta različitiji od druga dva pa je za pretpostaviti kako kršćanima i muslimanima je teže uspostaviti funkcionalan zajednički brak.
U nekim dijelovima Europe etničko-nacionalne prepreke nisu toliko jako izražene kao kod nas na Balkanu. Npr. Finci i Francuzi nemaju naslijeđe zajedničkih ratova ni sporova. U našim krajevima je politika posvađala sve narode u susjedstvu. Kad se tome pridoda religijska raznolikost Hrvata, Srba, Bošnjaka, Albanaca sve postaje složenije. Olakotna okolnost za naše prostore je ta da stil i način življenja nisu toliko različiti u gradovima kao što su: Zagreb, Beograd, Sarajevo, Priština. Međutim, politički sukobi i prijepori su oni s najvećom težinom.
Argumenti koji idu u prilog mješovitim brakovima ističu prednost razlika. Pošto je takav brak spoj dvije različite nacije, vjere, donekle i kulture, ima više „bogatstva" od jednonacionalnih brakova. Supružnici će biti dobri građani koji će znati cijeniti one drukčije. Mješoviti brak dobar je u uvjetima globalizacije. On spada u trendove melting pota koje uporno zazivaju neoliberalni političari. Takav brak briše razlike među nacijama i vjerama pa valjda omogućuje stvaranje nekog novog unificiranog svjetskog čovjeka koji bi integrirao sve veći broj nacija, religija, rasa, kultura. Djeca u tim brakovima imat će mogućnost upoznati različitosti i neće postati ksenofobi ni ekstremisti. Slaviti će dva Božića, ili Božić i Hanuku i sl. Djeci iz tih brakova će se biti lakše prilagoditi sve raznolikijem društvu u kojem živimo. Možda će imati i dva imena od kojih će ime biti karakteristično za jednu grupu, a prezime za drugu. Djeca iz multietničkih i multikonfesionalnih brakova imat će prednost da se opredijele za etničku pripadnost po vlastitoj volji, dok to nije moguće djeci iz jednonacionalnih brakova.
Netolerancija i diskriminacija (u samom braku i u društvu) su dva najjača razloga koja ne idu u prilog miješanim brakovima. U takvim brakovima je teško postići ravnopravnost i jednakost među supružnicima. Najčešće jedan partner, često otac, nameće svoj vrijednosni sustav. Drugi partner ,najčešće žena, primoran je poistovjetiti se sa svojim partnerom: nacionalno, kulturno, vjerski ili će biti odbačen. Iako formalno svatko od njih ostane u identitetskom smislu ono što je i bio kad je ušao u taj brak, preuzme svjesno ili nesvjesno obrazac ponašanja i razmišljanja jače strane u braku. Kad je odgoj djece u pitanju to je pogotovo velik problem. Prva varijanta podrazumijeva da se djeca cijeli život dvoume kojoj nacionalno-konfesionalnoj skupini pripadati. Ostaju rastrgana između pripadnosti svojih roditelja. U drugoj varijanti djeca dobivaju indoktrinaciju od strane samo jednog roditelja i postaju žestoki nacionalisti puni mržnje i netrepeljivosti prema drugim narodima. Treća varijanta podrazumijeva potpunu nezainteresiranost i odbojnost prema etničko-vjersko-kulturnom identitetu. Takva situacija dovodi do otuđenosti od društva i problema definiranja samoga sebe.
Tko će se s kime ženiti i vjenčavati osobna je stvar svakog pojedinca. Stupanje u (mješovite) brakove je sloboda izbora Sve što se događa i nastaje iz istinske ljubavi treba pozdraviti. U našim balkanskim krajevima miješani brakovi nose sa sobom mnogobrojne probleme i komplikacije s rođacima, prijateljima, susjedima, državnim institucijama. Takvi problemi cijena su multietničkih i multikonfesionalnih brakova. Mješoviti brakovi posebno su osjetljivi u mješovitim područjima kako što su Vukovar, Knin, Mostar, Kosovska Mitrovica. U takvim sredinama supružnici će se morati nositi s većim teškoćama kakve ne bi imali u jednonacionalnom Zagrebu ili Beogradu.
Politika se ne bi smjela javno miješati u odabir pojedinaca kako je npr. bilo u bivšoj državi. Politika jugoslavenskog bratstva i jedinstva, tj. miješanja različitih naroda i vjera dovela je do užasnih ratova čije posljedice i danas osjećamo. Za sve je kriva jugoslavenska državna politika. Izvrstan primjer kako se država ne treba i ne smije ponašati.
Država kroz svoje institucije, ponajviše medije i obrazovanje treba educirati svoje žitelje što će im pozitivnoga, a što negativnoga mješoviti brakovi donijeti u život. Najvažnije, što će donijeti njihovoj djeci. Kad bi bilo istinske tolerancije, jednakopravnosti, uvažavanja, respektiranja ne bi bilo nikakvih problema. Koliko god nam trubili o tim vrijednostima istina je kako većina naroda vrlo teško tolerira sve ono što je različito od njih u svakom smislu: etničkom, religijskom, regionalnom, rasnom, ljubavnom, prehrambenom, odjevnom, glazbenom... Većina ljudi te tolerira dok si na njihovoj valnoj duljini pogleda na svijet. Kad je taj pogled u nekom smislu drukčiji slijedi društvena diskriminacija. Svačiji izbor treba poštivati. Mješoviti brakovi mogu biti fantastično dobri, tolerantni i funkcionalni, a također mogu biti izvor zla i nedaća. Na svakome je neka bira svoju sudbinu.
Matija Šerić
Vezani članci