Da li si dovoljno muškarac?!

Prid Jozinon kućom dvi  malene djevojčice prljave od teška rada drže noge u lavoru, a žena Mara sidi na panju i gleda u daljinu. Po dvorištu se šepure kokoši i pivac, a pod orasom ćući crno žgoljavo pseto, pred njim samo zdilica sa vodom i kost koju je odavno sažvaka.

Piše: Iva Međugorac

Svatko tko bi tuda slučajno naišao, tim odavno ostavljenim dijelom svijeta unatoč siromaštvu pomislio bi kako u Jozinom domu stanuje ljubav i toplina. Najviše zbog sjaja u očima djevojčica koje raduje brčkanje po vodi. 'Vridna su to dica, zoron ustaju i kroz šumu se probijaju do škole. Nakon nastave žure kući kako bi pomogli roditeljima u štali ili na polju. One ne traže nove mobitele, one ne znaju za svit u kojem žive ljubičaste krave. Njihova sreća je u cikari mlika što ga mater jutri izmuze pa ugrije da se na njemu uvati skorup. Ponekad na teku u prodamnci  jami i šećera. U školi nižu petice, pažljivo slušaju svaku rič koju učiteljica izgovara, iako malene imaju san o boljem životu premda ga nikada nisu vidjele niti doživjele. Zbog njihovih snova i uspjeha nisu baš drage drugoj dici. Nekad im se rugaju zbog pokidanih cipela i njihova siromaštva, nekada ih čupaju za kosu, a ponekad tjednima skrivaju masnice. Tužno je to koliko djeca mogu biti okrutna i koliko dječje srce boli može progutati i sakriti, ali one sakrivaju jer ne žele time zamarati majku, ta od nje su i vidili da se o udarcima šuti.

 Mara je nekada davno bila lipa cura. Duge crne kose padale su joj na bujne grudi, a osmijeh joj nikada nije silazio sa lica. Volila je život, prirodu, veselje i pismu, volila i svog Jozu, a volio je i on nju. Kada su se vinčali na svitu nije bilo sritnijeg para, u ljubavi su stvorili svoje dvije curice i Mari se činilo da njezina idila nikada neće prestati.

Jozo siromah i radnik 'oda je od kuće do kuće, radija šta god i di god je stiza, a para sve manje i manje, koda se prosiplju. Kao da Mara nije dobro pokrpila džep na starim radnim gaćama. To ga je žderalo, ispijalo mu dušu tija je puno, a malo ima. Utjehu je često nalazija u rakiji pa bi kući pijan dolazija. Kada bi mu Mara štogod rekla 'dreknija bi na nju, ponekad bi čak i rukon zamahnija, ali ona je znala da njezin Jozo to nebi nikada učinija.

E nebi Jozo, ali bi rakija koja mu je postajala svakodnvenica. Ono crkavice što bi zaradija u piće bi trošija. Jedini krivac za sve njegove probleme tada bi mu postajala žena, žena čije su krikove gutali vlažni zidovi, žena koja je trpila udarce, sakrivala ranjeno lice crnim maramama i gubila se. Nestajao je osmijeh,  sa svakim Jozinim udarcem odlazio je dio nje, a početnu idilu odavno je zaboravila.

Od sramote da joj dica ne saznaju nije mogla vikati. A dica ko dica osjetila su majčinu bol i njene suze, primjetila su majčine rane i očevu okrutnost. Jedne teške i mračne zimske večeri Jozo je kao i obično došao kući pijan, nije puno govorija bacija je svoj tanjir sa stola i počeja vikati. Njegove teške ruke padale su po nesritnoj ženi, tiho je jecala. Dica više nisu mogla gledati njen jad pa priskočiše majci u pomoć. ''Nemoj ćaća, molim te nemoj'' orio se krik kućom, išao negdje daleko, daleko i ostajao sam kao da nigdje ne postoji ni Bog ni čovjek. Jutro je Maru prikovalo za krevet, svaka kost i posljednji trag duše osjećali su Jozine ruke. Curice su brisale materi lice pa ruke, pokušavale su svojim dodirima vratiti majčin osmijeh. Jozo je u kutu posramljeno gleda u pod. Žena se gubila, umirala nestajala. U Jozinim očima vidjela je želju za oprostom. To bi i učinila da je srce nije izdalo, da duša nije otišla u mjesto na kojem vlada samo spokoj. Mislila je, a nije uspjela šapnuti mu da ga još uvijek voli. Djeca su držala hladne majčine ruke i klečala uz nju gledajući oca, oca koji je i dalje samo šutio.

Svakoga dana milijuni žena dobiju barem šamar od muškarca, svakoga dana tisuće žena je pretučeno, izvrijeđano, zlostavljano.

Da li si dovoljno muškarac da kažeš: '' NE!''

Da li si dovoljno žena da kažeš: ''NE VIŠE!''