Nikada više djevojaka crnih i nasmijanih u kamenju

Nikada više ovaca ni čobana, ni čobanske vatre, nikada više kamenja, od kojih se svaki duboko usjekao u moju dušu, u moje srce, kao najslađa radost.
Nikada više djevojaka crnih i nasmijanih u kamenju, ni svijetlozelenog lišća u proljeće, ni žutila tilovine, ni mirisa južnih vjetrova, ni snijega, ni bure što tako stravično uji i zavija pod čađavim krovom.
Nikada više našega sunca, ni oblaka od perja, mjesečine naše, naših okupanih zvijezda, ni vječno nasmijanog neba.
Nikad više, nikad više...

Ivan Raos