Nevjerojatna priča: Gazda poklanja stanove djelatnicima!

. Kaže da bi se prije ubio nego što bi spiskao milijune eura na jahtu, a da prethodno nije riješio probleme svojih ljudi.

Ono što Slobodana Janjuševića, direktora i vlasnika tvrtke " Kirka Suri " iz beogradskog naselja Krnjača razlikuje od većine, posebice od uspješnih gospodarstvenika i vlasnika tvrtki, jeste to što on ne može biti zadovoljan ako to zadovoljstvo ne dijele i njegovi radnici. U to ime Janjušević je uposlenima u svom poduzeću dao 15 beskamatnih kredita na 100 godina; financirao je kupnju placa i izgradnju 35 kuća, kupio je djelatnicima više od deset stanova.

- Moja tvrtka je moja obitelj . Moji djelatnici su moja djeca . Zar bih mogao zbrinjava neke daleke, još nerođene potomke, da gomilam bogatstvo i nemilice ga razbacujem, a da istovremeno gledam kako njihova djeca gladuju? Prije bih se ubio kada bih, recimo, spiskao milijune eura na neku luksuznu jahtu, a da prethodno nisam riješio njihove egzistencijalne probleme - kaže Janjušević .

Janjušević ima ono što većina prosječnih ljudi može samo da sanja: svoju tvornicu, kvalitetnu proizvodnju, osvojeno tržište 0,120 djelatnika i najmanje 150 kooperanata. Proizvodi kotlovska postrojenja, a njegovi proizvodi pronašli su put i do najzahtjevnijih svjetskih tržišta. Ima obitelj , lijepu kuću, dvije odrasle kćeri i unuke. Riječju, bogat i sadržajan život .
Uspio je napraviti tvrtku u kojoj bi danas svaki metalski radnik ili inženjer poželio raditi. Ne samo zbog redovitih plaća, mogućnosti riješiti egzistencijalne probleme i drugih pogodnosti, već i zbog međuljudskih odnosa . Među radnicima nismo naišli ni na jedno tmurno lice. Što se kaže, rade s voljom i kao za sebe!

- I radimo za sebe! - uvjerava Dubravko Pašić, elektrozavarivač, koji je u " Kirk Suriju " od osnutka . - Među prvima sam dobio besplatni plac u Borči za izgradnju kuće i svu pomoć pri njenoj izgradnji. A najljepši je osjećaj kada znate da niste sami, da iza sebe imate veliku obitelj koja vas nikada neće ostaviti na cjedilu. A kada su drugi prema vama takvi, ne čudi zadovoljstvo koje i sami imate kada ste u prilici pomoći nekom drugom.

Njegove kolege, zavarivač Darko Sredojević i bravar Jovo Đurović, tvrde da Janjušević nije samo direktor i vlasnik, već prije svega otac koji sudjeluje u svim njihovim problemima .
- Mislim da nema kuće u kojoj Janjušević nije bio i da nema obitelji s čijim problemima nije upoznat - tvrdi Sredojević . - S druge strane, nije ni čudno što ovo poduzeće svatko doživljava kao svoju kuću, što dodatni nadzor nije potreban. Jednostavno, svi smo upoznati s tehnološkim procesom rada i budite sigurni da nikada nećemo dozvoliti da bilo tko od nas zabušava u poslu. Naš posao ne završava dobivanjem plaće ili završetkom radne smjene, već onda kada od kupca dobijemo pohvalu za naš rad. Tek tada znamo da smo bili dobri i da će nam dobar glas osigurati i nove poslove.

Janjušević se trudi da djelatnicima uvijek izađe u susret , da im pomogne i sasluša , a to mu se višestruko i vraća: njegova tvrtka je jedna od rijetkih koja ekonomsku krizu skoro da nije ni osjetila ! Svatko tko dijeli njegove ideje, tko želi raditi, može računati na to da će ovdje riješiti životne probleme. Međutim , dijeljenje istih ideja i samo " klimanje glavom " ovdje ne prolazi .
- Poduzeće " Kirka Suri " nije nastalo privatizacijom, jeftinom kupnjom neke posrnule tvornice - objašnjava Janjušević . - Nastalo je kao rezultat mukotrpnog rada, ali i jasne vizije koja i danas predstavlja osnovu poslovne filozofije "Suri metode" , koja se može definirati s tri jednostavna pravila: saslušaj svakog , dobro pripremi posao i triput mjeri prije nego što počneš sjeći!
Svačije mišljenje, od čistačice do upravitelja proizvodnje, ne samo da je dopušteno, već je i krajnje poželjno. A rezultat svega je i to, recimo, što su stručnjaci ovog poduzeća za svega 8.000 eura napravili stroj za savijanje cijevi koja se u Njemačkoj može nabaviti za 250.000 eura. Treba li tome dodati da se ta mašina u praksi pokazala mnogo učinkovitija i bolja od strane? Slično je i s gotovim proizvodima koje stranci ponekad u početku gledaju podozrivo, a na kraju hvale.

Janjušević je praktično znanje stjecao u " Minel - KOTLOGRADNJA " gdje je u dva navrata proglašen i za najboljeg patent - inženjera u staroj Jugoslaviji. Kada su ga djelatnici, 1986. godini, bez ijednog glasa protiv odabrali za generalnog direktora, dugo se opirao. Nije ga brinulo što je tvrtka grcala u gubicima, već prvenstveno to da li će prihvatiti njegove ideje. Srećom , podržali su ga i tri godine kasnije ovo poduzeće postalo je jedno od najuspješnijih u svojoj oblasti . Dovoljan razlog da se u cijelu priču umiješaju i političari.
- Optužili su me da se ponašam kao veliki gazda, ma što to u praksi značilo. Nisam želio da se raspravljam i objašnjavam , napustio sam tvrtku i zaposlio se na Mašinskom fakultetu kao običan bravar ! - kaže naš sugovornik .
Novo radno mjesto nije doživio kao degradaciju . Naprotiv . Za godinu dana rada napravio je toliko patenata da su mu oni ubrzo omogućili da osnuje i vlastitu tvrtku .

- Većina mojih izuma brzo je našla primjenu u konkretnoj proizvodnji , a ostvarena zarada na njima, tadašnjih 80.000 maraka, bila je dovoljna da u Krnjači započnem realizaciju svog sna. Već tada, početkom devedesetih, za poslovni uspjeh je trebalo čudo, pa se u tome krije tajna imena moje tvrtke. Kirk je grčka božica čarolije, a meni je zaista bila potrebna neka čarolija da bih uspio. Vrijeme je pokazalo da sam uspio.
U tvorničkom krugu , pa i u samom pogonu, nema previše glamura. Nema fontana i mramora , u pojedinim prostorijama nema čak ni žbuke na zidovima ...
- Pustite šminku - odmahuje rukom bravar Zoran Oklevski . - Važno je da imamo s čim da radimo i da imamo za koga. Toplo nam je unutra, a bit će vremena i za udešavanje . Mnogo mi je važnije to što su nedavno svi " skočili " kada mi se sin razbolio, što je gazda odmah osigurao sve što je bilo potrebno za njegovo liječenje .
Slaviša Miljković, upravitelj proizvodnje, tvrdi da je produktivnost zaposlenih na izuzetno visokoj razini i da je sretan što nikog ne mora tjerati da radi.

- Istina je da smo jedna velika obitelj, ali u toj obitelji nema popusta - kaže Miljković . - Svačija se mora saslušati, nijedan prijedlog se olako ne odbacuje, ali kada jednom nešto prelomimo, kada se o nečemu dogovorimo, više nema improvizacije i odstupanja . Svatko gleda da na najbolji mogući način uradi svoj dio posla.
Gazda ne dijeli samo kuće i stanove, već i automobile. Čak četvrtina uposlenih , njih tridesetak , vozi službena vozila .
- Da se razumijemo : niti su meni svrake popile mozak, niti imam para za razbacivanje - objašnjava Janjušević . - Jednostavno, važna mi je produktivnost, iskrenost i povjerenje , jer bez toga nema rezultata . Zadovoljan čovjek bolje radi, ulaže više napora , nije odsutan i trudi se dati sve od sebe. Ako će na posao doći brže i ako će za rad biti spremniji , logično je što ću mu za to osigurati automobil. S druge strane, koliko god da su pare važne, meni nikada nisu bile na prvom mjestu. Teško onom kome su pare jedina svrha života.

Izvor: Pressonline.rs