Najljepše Hitlerove žene i monstrumi

... su najgore zločine, a većina njih kraj rata dočekala je na slobodi.

Prve žene koje su ušle među zločince, ironično, bile su profesionalne njegovateljice. To su bile medicinske sestre, koje su nemilosrdno ubijale mentalno zaostale osobe, prema planu arijevske doktrine.

Jedna od njih bila je Paulina Neisler, iz "bolnice za eutanaziju" na jugu Njemačke. Bila je zadužena za selekciju. Svakoga dana birala je 70 "pacijenata" i slala ih u smrt u gasnu komoru. Govorila je "takva smrt i nije tako loša, jer ne boli".

S druge strane, Hitlerov proglas ženama glasio je "Kinder, Kuhe, Kirhe" (deca, kuhinja, crkva), međutim po zlodjelima su bile rame uz muške zločince. Nisu djelovale samo u Njemačkoj. Vendi Lover, američka povjesničarka i autorica knjige "Hitlerove furije: Njemačke žene na nazi poljima smrti" piše da se najmanje pola milijuna mladih žena stavilo na raspolaganje kolonizaciji Poljske, Ukrajine, dijelova Rusije...

Naredbe za ubojstva mogla je i da izda tajnica. Znale su sve o razmjerama masakra, ali su zatvorile oči. U knjizi se pominje i Lizelote Meyer. Zajedno sa svojim šefom, okorjelim nacistom, sudjelovala je u "zabavama pucanja"! Naime, monstrumo su uživali "loveći" Židove i ubijajući ih iz "razonode" i sporta.

Meyer je dobila mogućnost da odlučuje o životu i smrti. Život je spasila svojoj frizerki i drugoj koja joj je plela džemper. O razmjerama ljudske monstruoznosti govori i slučaj Lisel Vilhaus, supruge zapovjednika logora.

Ona je, naime, sjedila na balkonu kuće i pucala na zatvorenike. Tajnica Johana Altvater otišla je još dalje u svom bolesnom umu. U improvizovanoj bolnici u Ukrajini znala je da izabere dijete i gurne ga sa trećeg sprata. U knjizi piše da je znala da namami djecu, a kad bi mališani otvorili usta pucala je u njih.

Autorica Vendi Lover primećuje da većina žena nikada nije osuđena jer su puštene sa izjavom da su bile "nevine tajnice". Njemačka ljepotica, plavokosa 23-trogodišnja domaćica Erna Petri, vraćala se kući iz trgovine kada joj je nešto privuklo pažnju. Šest malih, gotovo golih dječaka, stajali su prestravljeni pored puta.

Erna je bila supruga nacističkog časnika i znala je da su djeca bili Židovi, koji su pobjegli iz voza za logor. Događaj koji je uslijedio jedan je od najmonstruoznijih umišljaja ikada.

Erna, tada majka dvoje djece, prišla je dječacima, nahranila ih je i smirila. Ulila im je povjerenje i zatim ih sve zajedno odvela u šumu. Poredala ih je, izvadila pištolj i svima pucala u potiljak! Najmlađi je imao šest godina, najstariji 12, piše Vendy Lower u jednom od najpotresnijih djela o krvavoj povijesti.

Vera Stahli stigla je u Poljsku 1942. godine, kako bi se pridružila svom suprugu Juliusu. Bio je to drugi brak ambiciozne Vere: krajem tridesetih godina udala se za jednog imućnog hamburškog trgovca koji je 1940. godine poslat na front. Nisu imali djece pa je Vera 1942. godine zatražila razvod.

Proračunata nacistkinja imala je drugi plan: udati se za Juliusa Vohlaufa. Svaki brak pripadnika SS-a odobravao je Heinrich Himmler, i to na osnovu opsežne dokumentacije o ženinom arijevskom porijeklu, rasnim obilježjima i plodnosti.

Visoka 175 cm, teška 80 kg, "okrugle glave, plavooka, plavokosa, ravnog nosa", - ovo je bio nacistički idealu ženstvenosti, u koji se Vera savršeno uklapala. Prema tom kriterijumu, ljepota je bila je proizvod zdrave prehrane i bavljenja sportom, a ne kozmetike.

Njemačke djevojke i žene nisu trebale da lakiraju nokte, čupaju obrve, nositi karmin, farbati kosu ili biti premršave, pogotovo nisu smjele izgledati kao holivudske glumice.

Kada je Vera došla u Poljsku kako bi s mužem provela medeni mjesec, postala je aktivna sučesnica u zločinu. Časnik Vohlauf dobio je zadatak da tijekom dva dana uništi geto Midzirzec - Podlaski sa 11.000 Židova koje je trebalo deportirati u zloglasni logor Treblink.

Kako su kasnije svedočili svjedoci strašnog masakra, Vera Vohlauf, tada u drugom mjesecu trudnoće, preko svoje ljetnje haljine navukla je vojni ogrtač i kapu. Za razliku od ostalih žena, nije stajala sa strane nego je kružila među žrtvama mašući bičem.

Nakon rata Vera Vohlauf nikada nije bila predmet istrage. Njen muž Julius, koji je nakon rata radio u hamburškoj policiji, uhićen je 1964. godine i osuđen na osam godina zatvora, dok je Vera tvrdila da ona "o svemu nije imala pojma".

Nije se sudilo ni Gertrud Segel Landau. Rođena je 1920. godine u Austriji, a bila je kćerka potporučnika SS-a. Nakon završene osnovne i srednje škole, radila je kao daktilografkinja, a zatim se 1938. godine zaposlila kao tajnica u tek osnovanom uredu Gestapoa u Beču.

Ipak, niska i smeđokosa Gertrude imala je veće ambicije pa se 1941. godine javila za službu u poljskom Randomu, gde je postala tajnica SS časnika Felix Landaua. Nije gubila vrijeme nego se upustila u ljubavnu vezu sa njim, oženjenim muškarcem i ocem dvoje djece.

Kada je Landau prebačen u ukrajinski Drogobič, obitelj je poslao u Njemačku, a sa Gertrude se uselio u jednu vilu. Ljubavnici su postali poznati po razuzdanim zabavama, ali i ubijanjem Židova.

Jedne nedjelje, u ljeto 1942. godine, Gertrude i Felix kartali su se na balkonu. Skupina židovskih muškaraca i žena radila je u vrtu i nasipala zemlju. Iznenada je Felix ustao i zgrabio pušku i počeo da gađa golubove. Gertrude je također pokušala. U tom trenutku njih dvoje okrenuli su pušku nadole prema baštovanima i upucali jednog radnika.

Dok su odlazili s balkona i ulazili u kuću, glasno su se smijali. Austrijski istražitelji nakon Drugog svetskog rata uhitili su Felixa Landaua, ali je on 1947. pobjegao iz zatvora. Kada je zatim privedena i Gertrude Segel Landau, na saslušanjima je vješto igrala ulogu dobre austrijske građanke.

Glumila je nevinašce i tvrdila da se ničega ne sjeća. Uostalom, ona je bila samo tajnica.

- Ako tražite dokaz krivice, potražite mog bivšeg muža, bjegunca - rekla je Gertrude austrijskim tužiteljima. Njena strategija pokazala se vrlo uspješnom jer joj se nikad nije sudilo.

Agencije