Mostarski poštar Dinko Raič raznosi pisma i s vlastitom markom
Ljepota posla
Već 13 godina on raznosi pisma diljem grada na Neretvi i teško je naći vrata na koja on nije poštarski "dva puta" pozvonio. Na Aveniji, koja je njegovo područje već dulje vrijeme, kroz svoj rad se upoznao s raznim sudbinama ljudi. Svoj posao jako voli i, kako kaže, život poštara je na neki način misionarski jer pri isporuci pošiljaka doživljava razne situacije u kojima se treba znati postaviti prema onome kome pošiljku isporučuje. "Sad je puno manje pisama i čestitki nego što je bilo dok nije zaživjela elektronička pošta, ali to ne znači da je poštaru posao lakši, naprotiv", kaže Raič. Svakodnevno se susreće s problemima svojih sugrađana i, otvarajući vrata brojnih domova, vidi svega i svačega. Htio ili ne, nakon 13 godina rada i sam je postao dio života brojnih sugrađana. Neke razveseli svojim dolaskom, a neke razljuti, ali sve je to, kaže on, dio poštarskog života. Prisjetio se raznih dogodovština iz svoga rada. Posebno mu je bilo drago donositi pisma rukom pisana jednoj starici kojoj ih je, na njezinu molbu, i čitao.
"Imam nekoliko starijih osoba koje redovito zatraže da im pročitam pismo jer ne mogu same, ali i da im pomognem odgovoriti na isto, pa svoje emocije prenesu i na mene. Stare osobe koje nemaju s kim razgovarati čekaju moj dolazak da razmijenimo koju riječ, a nerijetko zovu i na kavu. No, znalo se događati i da me umirovljenici na ulici zaustavljaju i pitaju za mirovine koje im kasne, ali i da oni kojima donosim kaznene prijave reagiraju kao da sam ih ja napisao", priznao je Raič u razgovoru za Anadoliju.
Kako bi što više pošiljki razdijelio u jednom danu, svako jutro prije polaska iz pošte Raič, kao i svaki poštar, razvrsta pisma po adresama. No, prilikom slaganja pošte, s obzirom na to da je po struci grafički tehničar, on je s posebnim zanimanjem pratio svaku marku i u jednom trenutku poželio kreirati i vlastitu.
Rijetko se pišu pisma
Ideju je podijelio sa suprugom Mirnom i kćeri Martinom koje su ga još dodatno motivirale u tom naumu, jer je još od djetinjstva uvijek nešto crtao. Čak kao mladić, kako nam je ispričao, svoje je slike prodavao po niskim cijenama, a potom se bavio i ukrašavanjem sakralnih objekata, te se može pohvaliti oslikavanjem oltara u katoličkim crkvama mostarskih naselja Cim, Ilići i Raška Gora. Slikarski talent želio je utkati i u poštarski rad oslikavanjem marki, u čemu je i uspio, čime se ponosi ne samo on nego i čitava njegova obitelj. "Prvi put sam na natječaju za najljepšu marku prošao 2004. godine s radom ptica iz Hutova blata, a potom sam radio cijelu seriju ptica", s ponosom je rekao Raič, koji je ekipi Anadolije sa zadovoljstvom pokazao i svoj mali kućni atelje. U ugodnom razgovoru prisjetio se prvog kontakta s pismom na kojem je bila njegova marka. "Bio sam ponosan kad je moja marka prošla na natječaju, ali kad sam prvi put uzeo pismo na kojem je bila moja marka, to je bio neopisiv osjećaj. Najradije bih svima u gradu pokazivao pismo i marku koju baš ja dostavljam", sa smiješkom se prisjetio Raič.
Do sada je uradio oko 30 marki koje su objavljene. Osim ptica iz Hutova blata, oslikao je u povodu Dana planeta Zemlje Vjetrenicu - pećinu u Popovu polju, u povodu stote godišnjice prugu Mostar - Metković sa starim "ćirom" te u povodu Dana močvara Hutovo blato, a 2013. godine osvojio je treću nagradu za najljepšu marku o temi "Košćela". Sad mu je, kako naglašava, cilj popularizirati pisanje pisama, kojih je zbog elektroničke pošte sve manje, iako njihova važnost katkad ima veliki značaj. "Današnje generacije toliko rijetko pišu pisma da ih ne znaju ni adresirati. Jedna je djevojka, šaljući pismo na natječaj za posao pobrkala pošiljatelja i primatelja, pa je bila u čudu kad je to pismo došlo na njezinu kućnu adresu", utvrdio je Raič. Takvi slučajevi su, kaže on, između ostalih, motivirali Hrvatsku poštu Mostar da, u suradnji sa školama, organizira pisanje najljepšeg pisma te se svake godine najljepše pismo nagrađuje.
Vezani članci