TDK2018: Predstavljanje Zbornika učeničkih radova Tropletova literarnog natječaja
Uz predstavljanje Zbornika, prigodan kulturno-zabavni program i tekstove koje će čitati nagrađeni učenici, bit će dodijeljene pohvalnice i novčane nagrade najuspješnijim autorima, a to su:
OSNOVNE ŠKOLE
mjesto: SANJA ĐEREK, 7. razred, OŠ FraniceDall'era Vir, Posušje
mjesto: NIKOLA MILINKOVIĆ, 8. razred, OŠ Vladimira Pavlovića Čapljina
mjesto: IVAN FILIPOVIĆ, 4. razred, OŠ fra Mije ČuićaMesihovina, Tomislavgrad
mjesto: MONIKA ŽIVKOVIĆ, 9. razred, OŠ fra DidakaBuntića Čitluk
mjesto: MATEA GALIĆ, 8. razred, OŠ FraniceDall'era Vir, Posušje
SREDNJE ŠKOLE
mjesto: STJEPAN JOZINOVIĆ, 2. razred, Opća gimnazija KŠC Don Bosco, Žepče
mjesto: LORENA VIDAČAK, 4. razred, Srednja strojarska škola Fausta Vrančića Mostar
mjesto: SARA PETROVIĆ, 4. razred, Srednja škola Uskoplje
mjesto: KARLA KEVO, 4. razred, Srednja medicinska škola Sestara milosrdnica Mostar
mjesto: PETRA BOŠKOVIĆ, 3. razred gimnazije, Srednja škola Stolac
Zbornik DUBINE SRCA LJUDSKOGA donosi dvadeset proznih i pjesničkih radova učenika osnovne škole s temom Živjeti u svijetu slobode, a za srednjoškolce dvadeset šest radova s temom Bitno je očima nevidljivo. Besplatni primjerci Zbornika bit će podijeljeni sudionicima predstavljanja.
U nekoliko nastavka ćemo prenijeti svih pet najboljih uradaka iz obje kategorije. Ovaj put donosimo pobjedničke radove:
OSNOVNE ŠKOLE - 1. mjesto: SANJA ĐEREK
Tebi moja zemljo mila,
Tebi u kojoj sam prvi san snila.
Želim reći hvala,
Za slobodu koju si nam dala.
U tebi me majka rodi,
U tebi se pješke na zavjete hodi.
Bogu se dragom molimo,
Svoju domovinu volimo.
Ta ponosna zemlja mala
Odiše slobodom i sjajem.
Uči nas ljubiti i voljeti
Svoj život slobodno krojiti.
Mnogi branitelji svoje živote daše,
Sve to za slobodu Lijepe Naše.
S krunicom oko vrata,
Za ljubav i vjernost Hrvata.
Ostanimo hrabri i budimo vjerni
Svojoj dragoj svetoj grudi,
Nek nas njeno toplo sunce
U slobodi sretne budi.
SREDNJE ŠKOLE - 1. mjesto: STJEPAN JOZINOVIĆ
Oči su zrcalo duše. Mislim da je osmijeh sredstvo koje kroji platno naše duše. Prije nekoliko dana vidio sam jedan osmijeh, jedno platno oslikano jednostavno najljepšim nitima ljubavi. Sunce na obzoru je tkalo nebeski svod tisućama nijansi koje su se širile u beskrajnom nebeskom plavetnilu plave kose. Osmijeh je pripadao Josipi, običnoj djevojčici, ali ipak neobičnoj jer je bila djevojčica s Downovim sindromom. Imala je šest godina.
Mnogi prijatelji su je odbacivali poput beskorisnoga kamena umjesto da pokriju oči, otvore srce te pognu i pogled i srce pred sjajem veličine njezine duše. U moje je srce ulila obilne slapove svjetlosti svojom ljepotom, jednostavnošću i snagom. Uza sve to odbacivanje društva u kojemu je živjela, bila je neuništiva i jaka poput kamena. Mnogima je bila samo kamen koji je zapeo u potplatu cipele te ga se trebalo riješiti. Mnogima je bila samo oštećeni kamen, nevrijedan da njime grade kuću povjerenja i ljubavi. Mnogima je bila samo kamen koji ne pripada većini, nego ga treba skloniti u stranu s ostalima njoj sličnima. Mnogima je bila samo ružan kamen koji ne žele vidjeti na svome putu te ga guraju u blato.
Mnogima je bila samo kamen koji im je upao u obuću te ih strašno žuljao. Mnogima, ali nije meni. Meni je svaki pogled na nju bio nova inspiracija i nova zahvala za dar života. Ona je zaglavni kamen za Očev dom moga povjerenja u Njega i Njegovu ljubav. Ta ljubav je kupka moga srca. Ta djevojčica meni nije kamen koji treba gurnuti u blato jer gledam srcem, a srce je vidi kao dragocjeni smaragd. Podsjeća me na to kako sljepoća mojih očiju žulja dobrohotnost moga srdašca.
Nekima je ona bila i trn u oku. I Isus je nosio trn. I to ne jedan...Krunu od trnja je prihvatio i zakraljio se nad ljudskim rodom i u povijesti spasenja kao prvi i najveći. Trnje je prihvaćao srcem i čak mu je trnje probolo njegovo milosno srce, no nije ga odbacio nikada, sve do Golgote. Ni pomislio nije da odbaci to trnje! A mi?! Ne treba nam trnje jer nas samo smeta? Sjetimo li se ikada da će svaki naš trn biti kruna za vječnost?
Vjerujemo li uistinu toliko svome varljivome oku koje nas same vidi isključivo u puno boljem svjetlu, a druge u potpunoj tami vrlina? Zašto sebe dižemo u nebesa, a druge ukopavamo samo jer su drukčiji? Svi mi imamo lice i naličje. Lice svima pokazujemo i njime se dičimo bez prestanka. Na njemu su nalijepljene sve moguće vrline i kreposti koje imamo i njih jako, jako, jako čuvamo. Nitko ne želi izgubiti nešto dobro pa da ima manje toga za dičiti se, zar ne? Lice pružamo svačijem oku neka ga gleda.
Na lice toliko pazimo, a na naličje stostruko više. Tu se kriju naši nedostatci, propusti, mane i sve loše čime se ne ponosimo. Sve to pokrivamo i naličje okrećemo zemlji. Sve ružno guramo u blato kako se ne bi vidjelo. Jedno u svemu zaboravljamo: ako se dižemo u nebesa, u visine da nas drži vihor ponosa, moramo shvatiti da će se naličje također vidjeti. Kakvo je naše naličje? Kakvo je tvoje naličje? Okom gledamo drugima uvijek naličje, a srcem na lice. Sebi činimo obratno. Naš nas vid veoma lako zavara dok srce ono bitno uvijek uočava.
Naše razmišljanje je toliko iskrivljeno da mi i ljude koji su našim očima malo drugačiji smatramo kamenom koji treba gurnuti u blato, samo zato što nisu kao mi. Mi, čija ambicija i vrednovanje samih sebe nema realne granice, želimo biti iznad sunca. U tom djetetu vidim sunce. Zašto ne bismo bili kraj toga sunca, a ne pretvorili njegov sjaj u kameno srce prekriveno blatom? Okupajmo svoja srca u suncu i dajmo im vid.
Svjesni smo da se danas položaj malog sunašca, male Josipe, polako, ali sigurno, poboljšava. Sunašce izlazi i razbija oklop od blata na kamenu mada je nepotrebni kamen za kućicu povjerenja društva. O, kad biste bar znali kako je lijep njezin iskreni osmijeh!? Graditelji društva danas bez perspektive srca odbacuju taj kamen, ali doći će i dan kada će ona biti prvi kamen u kućici društva. Postat će zaglavni kamen te će zasjati u svojoj veličanstvenosti i svima pokazati jednostavnu i iskrenu ljepotu šara svoga sjaja kao što već i sada čini.
Zasigurno će i naše oko spoznati njezinu veličinu i veličinu njezine duše onoga dana kada je drušvo (to smo mi!) prestane smatrati trnom. No, naše srce može je još danas vidjeti kao sunce koje zrači dobrotom. Tada ćemo se zapitati čime mi zapravo vidimo bitno... Je li nas oko zavaralo, a srce uočilo ono bitno u svim ljudima!?
Vezani članci