Jedno prekratko, prekasno poslano i objavljeno pismo,
kao i molba, kojoj, nažalost, nije udovoljeno
Poštovani,
svemogući Bože i veličanstvena Praznino,
pišem Vam svoje pismo i obraćam se molbom koja se tiče Stipe Perkovića (davno zavidno prozvanog, ali i odavno zaboravljeno nazvanog, Lude Periškina).
Najusrdnije, najponiznije i najiskrenije molim da poštedite i od moždanog udara sačuvate moga učitelja,
prijatelja i susjeda, umjetnika i majstora svoje vrste - Faraona iz Glavica.
Ako je potrebno i ako se zahtijeva da Vam priložim neki razlog, motiv ili svrhu - rado ću navesti nekoliko njih!
Drag mi je taj čovjek.
I drago mi je kad s ceste mogu vidjeti njegov prozor otvorenim, ili ono svjetlo ljetne večeri, pa nepozvan navratiti u onu sjajnu kuću,
ući mu u spavaću sobu, pozdraviti ga ili probuditi, bezobzirno prekinuti u čitanju Čehova, sjesti ili zaleći na krevet - sve da bismo razgovarali!
Naravno: u početku našega prijateljstva, dok je pokojna Anđa bila živa, i dok smo za vrijeme najvećih žega igrali slobodne šahovske partije,
takvu slobodu pristupa nisam imao. Međutim, s godinama smo se jedan drugom otvorenije povjeravali, a naša španjolska, talijanska, nepravilna otvaranja i gambite,
malo po malo, smjenjivali su razgovori ("filozofiranja" kako bi on ponekad znao reći) i povremeno čitanje tekstova.
Trebam Stipu kao posebnog sugovornika. Priželjkujem ono čuđenje s njim, dobro poznato zaboravljanje i nestajanje vremena, u kojem me svojom snagom nadahnjuje,
a svojim znanjem i iskustvom opčinjava. Poželim da me i dalje oduhovljuje i oduševljava, da nastavlja pitati, za roditelje ili ženidbu, da ogorčeno kudi,
sočno i slatko da psuje!
Prosim, dakle, za taj hrapavi, seljački, autoritarni glas. I molim za one velike, širom otvorene oči, za njegovu neumoljivu volju za radom i stvaranjem,
za borbenost, elan i vitalnost!
Jučer sam ga, nakon duge pauze, konačno sreo!
Za vrijeme pandemije i neko vrijeme poslije, nismo se viđali. Mislim da on nije bio dolazio u Glavice, kao što ni ja nisam bio išao u Lokvu Rogoznicu.
Na putu prema Jezercu, vidio sam da je prozor otvoren. Skrenuh i nađoh ga u sobi za tabletom! Ne mogu dočarati koliko me je obradovao,
i kako sam se dobro osjećao što ga vidim! Em što ga nakon nekoliko godina gledam, em što mi se dešava nešto potpuno neočekivano!
Predstavio me je svojoj novoj prijateljici, Annelies, pripovijedajući o tome kako su se upoznali, otkud ona dolazi i kakvi su im planovi.
Ali i o efektima i tračevima kako se ponovo oženio (koji su u međuvremenu rasli među ljudima i širili se).
Nalaktio sam se na krevetu i pažljivo ga slušao.
Odjednom, dok je možda uzimao neku knjigu sa obližnjeg stolića sa lijekovima i drugim sitnicama, ili nešto švago na onom uređaju - pitanje:
"Oš se ubit? Imam pištolj" rekao je.
Takav, izniman trenutak zatečenosti, onu nutarnju iskru, pročišćenje koje sam doživio spontanošću i jednostavnom lakoćom pitanja - niko osim njega ne može donijeti,
niti na takav način dati! Kao da je u potpunom iznenađenju kroz njega velika sila ruske književnosti čudovišno briznula i snažno odjeknula u meni, kao u kakvoj dolini. Nakon prvotne zbunjenosti, uslijedio je valjda jedini mogući odgovor - moj glasni i dugi smijeh.
Možda je spomenuto pitanje samo za mene jedinstveno i duhovito; zaista ne znam. Ali, ono što znam jest jedna želja da se opet zajedno radujemo!
Ja bih još te duhovnosti koju moj drug ima i koju, mimo svake mode, srčano nosi!
Željan sam druženja s njim. Treba mi još nekih njegovih, starih, dosadašnjih riječi.
Osjećam potrebu za maštanjem i igrom onih dalekih i bliskih značenja naših, za novim zvonima, kojima bi se moje misli odazivale,
kojima bi hodočastile, hrlile. I ono glasno izgovaranje, praćeno njegovima gestama, ona galama i povici!
Promatranje majstorskih ruku trebam, ćelave glave, sijede brade i kose boje pepela. Treba mi to lice živo, usijano i energično!
Pomislim da mi trebaju i naše nove šahovske partije na onoj, već dugo prašnjavoj ploči s vrha velike vitrine, i s jednom figurom manjka.
A vani - nove figure i forme, čekajući da budu dovršene i izvedene, radujući se savijenoj žici i obijenom kamenu; zahvaljuju prstima i dlanovima.
I u svojim susretima, po suncu vođenim razgovorima, dugim i vedrim danima ljeta.
Molim Vas: neka stari neimar još dugo živi, i neka dugo živi naše staro i mlado prijateljstvo!
Najljepše i unaprijed Vam od srca zahvaljujem!
Sa prijateljskim pozdravima
Stipo Mihaljević, Glavice, Beč, 10.08.2024. i 24.01.2025.
Vezani članci